»Raširi prostor svojega šatora!« Te riječi starozavjetnoga proroka Izaije (54, 2) dobro su pogođen nadnaslov Radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu Sinodskoga hoda koji je objavljen i predstavljen na konferenciji za novinare u Vatikanu u četvrtak 27. listopada. Riječ je o prikazu glavnih naglasaka prve, biskupijske faze hoda u kojem se nastojalo što više i što šire konzultirati Božji narod. Na temelju tih konzultacija napravljeni su najprije biskupijski sažetci, a na temelju njih biskupske su konferencije napravile svoje sažetke, koji su bili poslani u Generalno tajništvo Sinode. Upravo na temelju tih sažetaka nastao je spomenuti radni dokument.
U uvodu se podsjeća na pitanje iz Pripravnoga dokumenta objavljenoga na početku sinodskoga hoda, od kojega je krenuo čitav proces: »Kako se ostvaruje danas taj zajednički hod koji omogućuje Crkvi naviještati evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno; i koje nas to korake Duh poziva učiniti kako bismo rasli kao sinodska Crkva?« Potom se također informira da je sažetke s biskupijske faze poslalo 112 biskupskih konferencija (od 114), 15 istočnih Crkava vlastitoga prava, 17 dikasterija Rimske kurije, potom udruženja vrhovnih redovničkih poglavara i poglavarica te laička udruženja i pokreti. Tu se ubraja i više od tisuću priloga pojedinih skupina vjernika i pojedinaca, kao i poticaji koji su prispjeli preko društvenih mreža zahvaljujući inicijativi »Digitalna sinoda«.
U uvodu se podsjeća i na to da je i izrada dokumenta nastojala biti sinodska: u izradi je, naime, sudjelovalo pedesetak predstavnika svih staleža i skupina koje čine Crkvu iz cijeloga svijeta.
Prije molitve Kristu i Duhu Svetomu kojom završava uvodni dio dokument daje ključ s kojim ga treba čitati. »Radni dokument za kontinentalnu fazu bit će razumljiv i koristan samo ako ga se bude čitalo očima učenika koji u njemu prepoznaje svjedočanstvo o putu obraćenja prema sinodskoj Crkvi koja iz slušanja uči kako obnoviti vlastito evangelizacijsko poslanje u svjetlu znakova vremena, kako bi i dalje nudila čovječanstvu način bivstvovanja i življenja u kojem se svi mogu osjećati uključenima i protagonistima. Na tom putu svjetiljka našim koracima Božja je riječ, koja daje svjetlo u kojem valja iščitavati, tumačiti i izražavati iskustvo koje se doživljavalo«, kaže se u uvodu.
U prvom dijelu dokumenta govori se o iskustvu sinodskoga procesa. Dokument tu govori o velikom oduševljenju sudionika, ali i o pitanjima i ogradama koje neki postavljaju. Jedno od obilježja dokumenta, zahvaljujući kojemu, unatoč silnoj građi na temelju koje je nastao, ipak uspijeva ostati razmjerno kratak, jest što vješto citira pasuse iz svojih izvora koji pogađaju srž stvari. Kako ostati ravnodušan na retke preuzete iz sažetka Biskupske konferencije Haitija: »Usprkos tomu što se neprestano bilježe slučajevi otmica i nasilja, biskupijske sinteze odražavaju radost onih koji su mogli aktivno sudjelovati u toj prvoj fazi Sinode.« Sljedeći citat dolazi iz Srednjoafričke Republike: »Utvrđuje se snažna mobilizacija Božjega naroda, radost susretanja, zajedničkoga hoda i slobode u govoru. Neki kršćani koji su se osjećali ranjeno te su se udaljili od Crkve u toj su se fazi konzultacija vratili.«
Dokument je, međutim, pošten i prema onima koji prema Sinodi gaje nesigurnosti i sumnje. »Nemam povjerenja u Sinodu. Mislim da je sazvana kako bi se uvele dodatne promjene u Kristova naučavanja te kako bi se nanijelo još rana Crkvi«, prenosi se primjedba neimenovanoga pojedinca iz Ujedinjenoga Kraljevstva. Navodi se i bojazan da bi Sinoda mogla »vršiti pritisak da se unutar Crkve usvoje mehanizmi i postupci zasnovani na demokratskom načelu većine«. Neki su sudionici izrazili »sumnjičavost glede stvarne učinkovitosti i nakane sinodskoga procesa«, kaže dokument te navodi sažetak Kanadske biskupske konferencije, gdje se kaže: »Neki su izrazili sumnje glede ishoda sinodskoga procesa zbog percepcije Crkve kao krute institucije koja se ne želi mijenjati i modernizirati, ili zbog sumnje da je ishod Sinode unaprijed utvrđen.« Kasnije u nekom trenutku dokument izražava žaljenje što su neki zagovornici »stare«, »latinske« mise stekli osjećaj da su svojim uključivanjem u raspravu više smetali nego što su bili dobrodošli.
Među teškoće ubrojen je i »otpor klera«, ali i »pasivnost laika«, nezacijeljene rane spolnih zloporaba kroz čiju prizmu i sami mnogi vjernici promatraju Crkvu, progoni, kadgod krvavi, vjernika u nekim zemljama, međuetnički sukobi koji su se odrazili na crkvene zajednice, kao što je slučaj s Ruandom, čiji se sažetak, u kojem se govori o potrebi »istinskoga iscjeljenja kolektivne memorije«, također citira.
U prvom dijelu govori se nakratko o zajedničkom krsnom dostojanstvu svih vjernika, iz kojega izvire zajedničko poslanje, a onda i potreba za sinodnošću. Neka ovdje bude citirana tek jedna rečenica: »Moglo bi se reći da je sinodski proces označio prve korake povratka iz progonstva, čije se posljedice odnose na čitav Božji narod: ako Crkva nije sinodska, nitko se u njoj ne može uistinu osjećati kod kuće.«
Redak iz Knjige proroka Izaije iz kojega je preuzeto geslo dokumenta u cijelosti glasi: »Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti!« Na temelju toga retka dokument opisuje sliku koja je ključna za razumijevanje čitavoga dokumenta, posebno trećega, najduljega i najkonkretnijega poglavlja. Crkva se, naime, opisuje pomoću slike šatora, šatora koji ne samo da okuplja sav Božji narod, nego mora biti kadar, s obzirom na sakramentalnu narav Crkve u svijetu i na njezino poslanje svim ljudima, proširiti se kako bi primio što više ljudi. Uza sve to još mora putovati kroz vrijeme, premještati se. Sve to sugerira na potrebu da šator bude dobro sazdan.
»U njegovu središtu je tabernakul, tj. prisutnost Gospodnja. Postojanost šatora jamči čvrstoća njegovih kolčića, tj. temelja vjere koji se ne mijenjaju, ali se mogu premještati i saditi u uvijek nova tla, kako bi šator mogao pratiti narod koji hodi kroz povijest. Konačno, kako ne bi splasnuo, struktura šatora mora moći održati ravnotežu između različitih silnica i napetosti kojima je izložen. Ta metafora izražava potrebu za razlučivanjem«, kaže se u dokumentu. Odmah se podsjeća na još jedan element gramatike kršćanske vjere. Da bi se stvorio prostor za druge, koji su često drugačiji, treba umrijeti sam sebi. Stoga dokument podsjeća na prispodobu o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi donijelo plod, na otajstvo poniženja Sina Božjega.
Ovdje valja skrenuti pozornost na riječ »napetosti«. Već je dosadašnji prikaz iznio na vidjelo neke napetosti, a mnoge će se pojaviti u trećemu poglavlju, gdje će se to izrijekom i reći: »Sinodski je hod iznio na vidjelo niz napetosti.« Utješno je što se i sam dokument s njima dobro nosi, jasno ističući što je došlo do izražaja u većini sažetaka, a što je ipak mišljenje i prijedlog nekih.
Nastavlja se
