OBNOVITELJICA IZ PALMOTIĆEVE IVANA PAVLOVIĆ MIŠETIĆ »Pastoral je ona Crkva koju je Isus mogao i htio izgraditi u tri dana«

Kao kruna odnosa s njezinim Marinom došlo je nedavno vjenčanje na Braču u Splitskoj
Nakon razornoga zagrebačkoga potresa posebnu je obnoviteljsku ulogu dobila Ivana Pavlović Mišetić koja pjesmom i angažmanom u Zakladi Anamarije Carević pomaže isusovcima u pothvatu materijalne i duhovne obnove

Ivana Pavlović Mišetić župljanka je župe Blažene Djevice Marije u zagrebačkom Remetincu, no svoju zauzetost kao vjernica laikinja ponajprije ostvaruje uz oce isusovce, godinama pjevajući i djelujući u Upravnom odboru zbora »Palma«, a danas kao voditeljica ureda Zaklade Anamarije Carević koju su utemeljili isusovci.

Rođena je 4. travnja 1979. u Zagrebu. Roditelji su joj oboje iz Splitske s otoka Brača, mama Marija, djevojački Drpić, i tata Ivan. Ona je danas umirovljena službenica, a on je već sedam godina pokojni. Bio je grafički inženjer po struci. Mišetići su prije Ivane dobili dvije kćeri. Željka je 1967. godište. Udana je, ima dva sina, u Stobreču su, bave se maslinama. Mlađa Dubravka je 1970. godište. Živi s mamom na Laništu, nije se udavala. A kako je i Ivana sa svojim suprugom na Laništu, blizu su, vide se svakodnevno.

Obitelj kao najbolja klapa

»Naši su se roditelji od tatinih studentskih dana nastanili u Zagrebu. Bili su si prvi i jedini u životu. Životni su mi primjer ljudskosti, poštenja. Svakodnevno smo od njih gledali kakav treba biti kao supružnik, radnik, roditelj, susjed. Sa sekama sam također super u odnosima«, pripovijeda Ivana. »Tata me odavno zarazio klapskom pjesmom. Sjećam se da sam pratila koncert u Lisinskom i osjećala se povlašteno jer sam sjedila u publici.

Najprije smo stanovali u Travnom pa na Jarunu. Zadnjih smo deset godina na Laništu. Zato sam i Osnovnu školu Ivana Meštrovića polazila na Jarunu. Nastavila sam u upravnoj i birotehničkoj srednjoj u Varšavskoj. Godine 2003. diplomirala sam sociologiju i kroatologiju na današnjem Fakultetu hrvatskih studija. Radila sam sve i svašta, nikada u struci. Najprije sam bila u produkciji TV serije, pa u ‘Carnetu’ na digitalnim kompetencijama za nastavnike. Još sam se više puta zapošljavala na kraće. Gubila sam se po tim poslovima i nalazila. Sve do prije dvije godine kada sam se zaposlila u Zakladi Anamarije Carević. Ranija su mi znanja i iskustva ovdje jako dobro došla. Jedina sam zaposlenica, ured mi je u Palmotićevoj. Šef mi je kao superior i župnik u Palmi o. Stipo Balatinac. Danas mi vjera daje puninu života, no nije uvijek bilo tako.«

S velikanima i uz 1000 pitanja

»Prvu sam pričest primila u jarunskoj župi Duha Svetoga. Temeljno su me u vjeri odgajali salezijanci. Odnosno teta Marija, tatina sestra, koja je na Braču, pa sam ljeta provodila s njom. Ona me intenzivno poučavala vjeri. Zrelost se dogodila uz isusovce kojima sam došla za vrijeme studija 1998. Isus mi je u djetinjstvu definitivno bio bliskiji i pristupačniji od Duha Svetoga koji je glas, vjetar, plamen, u tim godinama onako neodređen i, rekla bih, dalek. Nakon krizme nekoliko sam se godina, kao i većina, odmarala od Božje riječi i redovite euharistije. I onda ničim izazvana, kao da me netko upalio, odlučila sam redovito odlaziti. Jednu nedjelju kod Tomislava Ivančića, pa kod Zvjezdana Linića, Bonaventure Dude, o. Josipa Ćurića. Sjećam se toga razdoblja kada sam imala 1000 pitanja i nedoumica vezano za vjeru. Danas više ne znam ni jedno pitanje koje me mučilo, ali znam da sam u nekom trenu dobila odgovore na sve, smirila se i to je bilo to. Vjera je postala sastavni dio mojega života i dana, kao zrak koji udišem. Ranije nisam bila svjesna kako vjera može biti lijepa, zvučna i ganutljiva.«

Zlatno doba uz »Palmu« i »Ćakulone«

»Početkom studija 1998. počela sam pjevati u Akademskom zboru bazilike Srca Isusova ‘Palma’. Njihova sam redovita članica bila 15 predivnih godina, proputovala sam svijeta, osvajala zlata na domaćim i svjetskim natjecanjima. Doživljaj Boga i vjere kroz izvođenje sakralne glazbe za mene je bio sasvim novi svijet. U želji da se angažiram za nešto meni vrijedno i drago gotovo sam sedam godina bila u predsjedništvu Upravnoga odbora zbora kao osoba koja osmišljava sezonu, organizira gostovanja, piše natječaje za Grad i Ministarstvo kulture, i sudjeluje volonterski u organizaciji sezone. Krajem 2001. godine iz redova Palme nas nekoliko prijateljica osnovale smo klapu ‘Ćakulone’, u kojoj pjevam i danas. Imamo četiri nosača zvuka. U klapi sam samo nastavila volonterski organizirati razne koncerte za zagrebačku publiku. Tako sam uz brojne božićne i korizmene koncerte zagrebačkih klapa u Palmi, ali i drugim crkvama po Zagrebu, organizirala ciklus dalmatinskih klapa grada Zagreba, koji je bio dio zagrebačke kulturne ponude devet godina. S izostankom potpore Grada bili smo ga prisiljeni ugasiti. I nakon devet godina stanke, pandemije, potresa, ponovo smo ga ove godine pokrenuli vlastitim klapskim snagama i sredstvima. Danas se zovemo Zagrebački klapski ciklus.«

Žrtva mlade djevojke ujedinila naraštaje

»Zagrebački potres meni je slomio srce kad sam vidjela rupu u svodu u Palmi. Smrt Anamarije Carević, jedine žrtve potresa i djevojčice vedroga lica koje sam viđala u prolazu, izbio mi je zrak iz pluća. Tada nisam uopće razmišljala koliko će popravak koštati i trajati, kao ni koliko će neki propisi svima zakomplicirati život u obnovi i pokušaju da se sredstvima EU-a i donacijama obnovi crkva. Još manje sam razmišljala da ću imati neku ulogu u svemu tome. Zaposlila sam se u Zakladi Anamarije Carević, koja je počela s javnim radom na godišnjicu Anamarijine smrti 23. ožujka 2021., sa željom da se sustavno prikupljaju donacije za obnovu naše drage Palme, ali i kako bismo izgradili pastoralni centar koji će nositi ime Anamarije Carević. Sačuvati je za primjer mladima, a i oteti zaboravu ovomu gradu, domovini i cijelomu svijetu. To nam je puno ozbiljnija, sustavnija i odgovornija zadaća od obnove bazilike, koja odlično napreduje. Svi znamo kako nam je bez bazilike teško, ali pastoral je ona Crkva koju je Isus mogao i htio izgraditi u tri dana. Tu trebamo donositi prave plodove za buduće generacije. Organizacijom Mozartova ‘Requiema’ u Lisinskom na godišnjicu potresa lani oborila sam mnoge svoje rekorde i spojila mnoge ljubavi. Koncert smo uspjeli rasprodati bez neke velike reklame. Pjevala je ‘Palma’ koja je za tu prigodu okupila sve generacije koje su bile voljne priključiti se projektu. Razumije se da sam i ja bila među pjevačima. Dirigirao je maestro Robert Homen, koji je bio najduže godina ‘Palmin’ dirigent. Držati uvodni govor pred 1800 ljudi, pjevati u zboru od više od 100 članova, orkestar i soliste, imati puno gledalište pred sobom, a pandemija je još bila aktualna. I danas mi se to čini nadrealno. Nedavno smo obilježili treću godišnjicu kako Anamarije nema među nama. Opet je bio lijep i posjećen koncert u crkvi na Jordanovcu. Svakog 23. u mjesecu, jer nam je to dan kad se Anamarija preselila u Nebo, slavimo misu za dobročinitelje, Zakladu i nju. Potaknula je tolike ljude na stvaranje. Više je projekata već napravljeno njoj u čast.«

»Blagoslove sakramenta vidim svaki dan«

»A ja sam se nakon svega udala, nedavno, na svom Braču, u Splitskoj, u meni najljepšoj crkvi na otoku. Najbolji muž na svijetu zove se Marin Pavlović. Isto smo godište. Marin je po struci ekonomist i elektrostrojar, a bavi se glazbom, svira klavijature u grupi ‘Face’. Njegovi su moslavačko-podravska kombinacija, živio je u Dugom Selu. Prekrasno mi je s njim. U vezi smo bili dulje vrijeme, a vjenčanje je došlo kao kruna našega odnosa. Sada nam je još ljepše, posebnije. Blagoslove sakramenta vidim svaki dan. Poklopio se brak s mojim novim volontiranjem u zakladi ‘Učim živjeti s Bogom’, gdje je isto moćna gomilica volontera laika. Rađaju se divne stvari i projekti. Dan je odavno prekratak za sve što bih htjela, a to je velik blagoslov.«

Rizikom se ipak dobiva
Laicima treba dati više samostalnosti i povjerenja jer svećenici se boje riskirati i preoprezni su, ne znaju mnoge sfere poslovanja, princip i trendove u PR-u, digitalni marketing, izraze kao što su »crowdfunding«, »fundraising«, komunikacijska ili bilo kakva druga strategija, poslovna komunikacija, a sve im to u poslovanju i nastojanjima treba. Laici su stručni u onome što rade i uglavnom imaju najbolje namjere. Rizikom se nešto dobije, možda ne uvijek ono što se očekuje, ali pasivnim ponašanjem samo gubimo prilike. Mislim da svećenici trebaju biti svoji i autentični, biti prisutni u medijima, na mrežama, svagdje, treba ih pustiti da vode, riskiraju i iz pogrješaka uče, s laicima u suradnji.