Kolumnist »Večernjega lista« Mate Mijić u razmišljanju o hrvatskoj državi napomenuo je da bi političari trebali učiti od hrvatskoga nogometnoga izbornika Zlatka Dalića i maknuti sebe iz prvoga plana, a ostale pustiti da rade ono što najbolje znaju. »Dvadeset i sedam godina proletjelo je od dana kad je Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Štošta smo otad preživjeli – krvavu srpsku agresiju, međunarodnu ‘pravdu’ i štetočinsku domaću vlast. I još smo tu, iako nas je sve manje. Kao Zvonimirova lađa prkosimo vjetru, valima i olujama, na nama je sto tragova udaraca i uvreda, ali i isto toliko znakova velikih slavlja i pobjeda.«
»Ma koliko nas vječni pesimisti i oni koji ovu državu nikad nisu prihvatili uvjeravali u suprotno, velike hrvatske pobjede nisu stvar prošlosti. One su naša sadašnjost i budućnost. Pogledajmo samo ovaj lipanj. Početkom mjeseca mladi robotičari vratili su se iz Italije kao prvaci Europe u dvije kategorije, veliki Porsche uložio je u Rimac automobile, a domaći su poduzetnici i inovatori na međunarodnim sajmovima i natjecanjima osvojili niz prestižnih priznanja iz područja informatike, robotike i komunikacija. Dodamo li tome nove teniske naslove Marina Čilića i Borne Ćorića do kojih su došli pobjedama nad dvojicom velikana svjetskog tenisa i sjajne igre Vatrenih na svjetskoj nogometnoj smotri, vidljivo je da se i ovakva Hrvatska puna razočaranja i gorčine svakodnevno ima čemu radovati. Pojedinačni uspjesi u različitim dobnim kategorijama i svim sferama ljudske djelatnosti pokazatelj su da je Hrvatska, iako mala, zemlja s puno talenta. Ali želi li biti prosperitetna zemlja, morat ćemo naći načina kako taj talent do kraja osloboditi. Budimo realni, ogromna većina hrvatskih pobjednika nije ostvarila velike uspjehe zahvaljujući sustavu, nego unatoč njemu. To moramo mijenjati želimo li kapitalizirati talentiranost iznimnih pojedinaca koji se ovdje rađaju. Oni su snaga koja cijelo društvo treba vući naprijed, ali ne mogu to činiti ako im državni aparat stoji na putu. Gledajući kroz nogometnu prizmu, hrvatska država danas puno više sliči bezidejnim Argentincima koje smo nedavno pregazili nego Dalićevim Vatrenima. Neosporni talent je tu, ali nema sustava koji bi ga iskoristio za dobrobit svih. Vatreni su u toj utakmici za pamćenje bili momčad, a Messi i društvo raštimani orkestar u kojemu ni najbolja violina ne može zvučati dobro. Sportski komentatori složili su se da je Argentina igrala onoliko koliko joj je Hrvatska dopustila. Isto su govorili i nakon Nigerije. I baš u tome leži najveća snaga Dalićeve momčadi i razlog zašto se možemo nadati velikom rezultatu. To ne znači da će se on nužno dogoditi, ali konačno postoje pretpostavke za to. Cijelo desetljeće trebalo je proći da bi ‘Bilićeve bebe’ ostavile svijet bez daha i ugurale se u red favorita za naslov.
Bilo je i prije dobrih utakmica, čak i solidno odigranih turnira, ali se uglavnom sve svodilo na improvizaciju sjajnih pojedinaca koje su vodili mediokriteti… Dalić nije Modrića, Rakitića i ostatak ekipe naučio igrati nogomet, nego je samo stvorio okvir u kojemu oni na svojim prirodnim pozicijama mogu dati maksimum. Političari bi trebali učiti od Zlatka Dalića i maknuti sebe iz prvog plana, a znanstvenike, poduzetnike, inovatore, liječnike, učitelje, sportaše i sve ostale pustiti da rade ono što najbolje znaju. Na politici nije da ih uči njihovu poslu, nego da stvori okvir u kojemu će talent i znanje još više doći do izražaja na korist cijele zajednice. Budimo manje kao Sampaolijeva Argentina, a više kao Dalićeva Hrvatska!« zaključio je kolumnist.
Nedavno su stranice »Jutarnjega lista« razveselile slike nasmijanih redovnica koje se bave raznim poslovima. Snimio ih je nekadašnji fotoreporter »Jutarnjega lista« danas redovnik don Elvir Tabaković koji je napravio seriju fotografija koje se bave svakodnevicom školskih sestara Naše Gospe iz Auerbacha u Bavarskoj. Uz to ide i tekst koji prati fotografije. »Redovnički život podrazumijeva život u zajednici utemeljen na ljubavi prema Bogu i ljudima – tim riječima Školske sestre naše Gospe iz Auerbacha u Bavarskoj opisuju temelj svojega poslanja i življenja«, stoji na početku teksta. Osim svakodnevne molitve koja je svojstvena svim posvećenim osobama, fotograf je snimio redovnice koje primarno djeluju kao nastavnice u vlastitim školama za koje je uvijek prisutan visok interes baš zbog njihove predanosti i vedrine. Fotograf je ulovio motive iz redovničke svakodnevice, poput čišćenja, peglanja, druženja, rada u vrtu, kuhanja… a samo neke od »zvijezda« su s. Marija Anneliesa koja čisti pepeo u središnjoj peći za grijanje, s. Marija Perpetua koja dežura na porti i odgovara na telefonske pozive. Snimio je i četiri postulantice prije svečanosti redovničkoga oblačenja kako ulaze u crkvu noseći na sebi vjenčanice koje simboliziraju zaruke s Kristom. Na fotografijama su i s. Maria Irmgard koja se brine o uređenju samostanskoga vrta i s. Maria Manfreda koja marljivo sadi rajčice u vrtu, vozi traktor ili vrca med…
Darko Pavičić vodio je za Večernjak razgovor s doc. dr. Tadom Jurićem s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu. On u svojoj novoj knjizi pod naslovom »Iseljavanje Hrvata u Njemačku – Gubimo li Hrvatsku«. Na upit je li masovno iseljavanje u Njemačku započelo točno 1. srpnja 2013., dr. Jurić je odgovorio: »Iako su mnogi naši političari predviđali umjeren utjecaj, pokazalo se da je ulazak u EU potpuno promijenio demografsku sliku Hrvatske. Od ulaska u EU vidimo da se iseljavanje svake godine intenziviralo, a da od 2015., 2016. i 2017. naročito raste. Potrebno je napomenuti da je hrvatska Vlada u to vrijeme otvoreno, preko službenih kanala EU, lobirala da Njemačka otvori granice za hrvatske radnike, tj. da ne produlji restrikcije za zapošljavanje radnika iz Hrvatske. Prava je sreća da Austrija, koja je uz Njemačku za hrvatske građane među najatraktivnijima, i dalje primjenjuje ograničenja za radnike iz Hrvatske. Prethodni austrijski kancelar Christian Kern predviđa da će u vrlo kratkom roku u Austriju doći oko 150 tisuća radnika iz Hrvatske čim Austrija otvori vrata hrvatskim radnicima. Treba naglasiti i to da je razmjer hrvatskog iseljavanja nezabilježen u EU. Prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih EU zemalja je oko 10.000 godišnje. A naše iseljavanje zadnje tri godine iznosi više od 50.000 godišnje. Istina da su Poljska i Rumunjska imale i po 100.000 iseljenih godišnje, ali su to zemlje koje su šest (Rumunjska) do 10 puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske. Sličnu sudbinu dijeli samo Bugarska.«
Dr. Jurić tvrdi da se većinom sele mladi ljudi s visokom naobrazbom te navodi da netko mora konačno reći da Njemačkoj danas nisu toliko zanimljivi visokoobrazovani Hrvati. »Njemačka ima prvenstveno manjak u sektoru obrtničkih zanimanja. U idućih 25 godina Njemačkoj će nedostajati oko 15 milijuna radnih mjesta iz područja obrtničkih zanimanja. Njemačku su stvorile upravo male i srednje obrtničke tvrtke. Stoga i Hrvatska konačno mora shvatiti da obrtnička zanimanja nisu nešto sramotno i besperspektivno. Zapravo društveno-humanistička usmjerenja (visokoobrazovani) imaju najlošije izglede na njemačkom tržištu rada. Čitav je niz hrvatskih iseljenika koji ne znaju odakle početi sa svojom diplomom u Njemačkoj. Većina iseljenih najčešće ima završenu srednju školu (60,7 posto), dok je udio visokoobrazovanih 37,8 posto. Dakle, više od trećine čine visokoobrazovani. Literatura pokazuje da najveći broj iseljenika čine osobe koje mogu kapitalizirati promjenu mjesta boravka i rada. Tako se potencijalni migranti pronalaze češće među mlađima koji pred sobom imaju još velik dio radnog vijeka, među osobama koje nemaju jak osjećaj obveze prema obitelji, kao i među onima koji misle da imaju znanja koja se mogu kapitalizirati na tržištu rada. Ali i onima koji imaju migracijsko iskustvo, znaju strane jezike i oni čiji će troškovi integracije u novu sredinu biti manji te kada postoji njihova etnička zajednica u imigracijskoj zemlji.«
Sugovornik ističe da je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak jer na njegovo ćemo mjesto morati »uvesti« čovjeka iz neke druge kulture, obrazlažući to riječima da je skuplje platiti integraciju useljenika nego što košta bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenoga Hrvata.
