OD GLAVE DO VIRUSA Božja je volja spasiti čovjeka

Foto: Shutterstock
Je li obvezno u crkvi pokrivati glavu?

Bi li žene pri dolasku u crkvu trebale pokrivati glavu velom iz poštovanja prema prostoru u koji ulaze, slično kao što čine i kada dolaze pred Papu? Odakle uopće takva tradicija da žene kod susreta s njim imaju poseban »dress code«?

Pravila ponašanja, pa onda i pravila odijevanja, uobičajeno su vezana uz neke protokole (pa tako i kada žene posjećuju pape), a pokrivanje glave – ne samo kod žena, nego i kod muškaraca – dijelom je raznih tradicija. Dovoljno je sjetiti se, ali i pogledati, naše prabake i bake – a i mnoge druge žene – koje izlazak iz kuće ne mogu zamisliti bez marame na glavi, a mlađe žene danas vrlo često nose šešire ili neka druga pokrivala za glavu, pa i veo. I nije i ne mora biti riječi samo o modi, nego baš o poštovanju određene tradicije koja je i u vjerskim okvirima imala i ima svoju posebnu ulogu. U crkvi su žene pokrivale, a neke pokrivaju glavu i danas kad odlaze na misu, ali to više nije obveza. No o načinima odijevanja svi bismo morali voditi računa.

Nije isto »sensus fidei« i »sensus fidelium«

Govori se o osjećaju vjernika kod prihvaćanja pojedinih vjerskih istina, pa onda i pojmovima »sensus fidelium« i »sensus fidei«? Jesu li to istoznačnice?

»Sensus fidei« u crkvenoj je povijesti nazočan od početka, a u kasnijoj je teološkoj predaji ostao središnjim pojmom te se našao u središtu učenja Drugoga vatikanskoga koncila, piše Rino Fisichella u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«. »Sensus fidei« ili »osjećaj vjere« ponajprije nalazimo u sposobnosti razumijevanja vjere kao poziva na nasljedovanje kojim je učenik sve sličniji učitelju. Fisichella objašnjava da je teološka tradicija zabilježila daljnji napredak utvrdivši njegove dvije komponente: »1) Dimenziju pretežno osobne naravi, sensus fidei u smislu velike skolastičke tradicije Alberta Velikoga i Toma Akvinskoga, shvaćenu kao djelatnost vjernika koji prianja uz objavu. 2) Dimenziju pretežno objektivne naravi, sensus fidei kao sensus fidelium, dakle kao opće suglasje u stvari vjere.« Drugim riječima, sensus fidei »podsjeća na oblik osobnoga spoznavanja koje prethodi spoznaji razmišljanjem« i kao takav je plod milosti i djelovanje Duha na vjernika da »razumije i vjeruje«.

Bi li nas anđeo čuvao od koronavirusa?

Zanimljivo mi je bilo u ožujskom »Malom koncilu – Maku« u rubrici »Biblijske molitve« čitati o Šadraku, Mešaku i Abed Negu. Tri mladića, dok su ih mučili, u vatri su pjevala: »Ognju i žare, blagoslivljajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka« i anđeo ih je čuvao da ne izgore. A da mi danas molimo: »Svi virusi i bakterije, blagoslivljajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka«, bi li nas anđeo čuvao od koronavirusa? Govore da je cjepivo od pobačene djece? Ovo je pitanje i od mojih starijih. Hvaljen Isus i Marija!

Ante iz Splita

Na pitanje o cjepivu protiv koronavirusa i njegovu podrijetlu već ste više puta imali prilike čitati u našem tjedniku, koji je prenio tumačenje najviših crkvenih autoriteta. A molitvu bismo Bogu trebali upućivati uvijek – i kada mu zahvaljujemo i kada ga za nešto molimo i prosimo, pa tako i da nas oslobodi neke nevolje (kao što je ova sadašnja), kao što su to molili mladići iz Knjige proroka Danijela koje spominjete, ali ne bismo trebali zaboraviti da je »ključ« svake naše molitve u onome »kako nas je Isus naučio moliti«: »Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.« O tome je u katehezi na općoj audijenciji 20. ožujka 2019. govorio i papa Franjo koji nas je podučio da »prije čovjekove brige o svijetu postoji neumorna briga koju Bog pokazuje prema čovjeku i svijetu«, i želi da se svaki čovjek spasi: »Ovo je, bez trunke sumnje, Božja volja: spasenje čovjeka, svakoga od nas«, kao što je spasio ona tri mladića od ognja, a mi »moleći ‘budi volja tvoja’ nismo pozvani da sluganski prigibamo glavu, kao da smo robovi«. I Isus je u teškom trenutku u Getsemanskom vrtu molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude« (Lk 22, 42). »Isus je satrven od zla svijeta, ali se s pouzdanjem prepušta oceanu ljubavi Otčeve volje. I mučenici, u svojoj kušnji, nisu tražili smrt, nego ono što slijedi nakon smrti, a to je uskrsnuće. Bog nas, iz ljubavi, može dovesti do toga da kročimo teškim putovima, da iskusimo bolne rane i trnje koje žeže, ali nas nikada ne će napustiti. Uvijek će biti s nama, uz nas, u nama. Za vjernika to je više od nade, to je jedna sigurnost«, ističe papa Franjo i tako bismo i mi trebali razmišljati i moliti.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakŽIVOT JE POPUT VELIKOGA TJEDNA Sve nedaće protekle godine čine Uskrs još dražim
Sljedeći članakSNAGA KRISTOVA USKRSNUĆA Dok god obitelji budu živjele od uskrsnoga svjetla, ne će propasti