Čitala sam i u Vašim novinama o optužbama vezanim uz zloporabu isusovca Marka Ivana Rupnika. To me dovelo do pitanja trebaju li njegova djela ostati u crkvama ako se dokaže njegova krivnja. Otkada sam čula za tu situaciju, svaki dolazak u solinsku baziliku za mene je uznemirujući.
Splićanka
U ovom času i u ovoj rubrici ne ćemo ulaziti u optužbe vezane za o. Marka Ivana Rupnika jer o njima objektivno pišemo u našim vijestima koje prenosimo. No ono što možemo reći o njegovim djelima možemo staviti u kontekst i drugih, iz povijesti poznatih osoba, čija smo umjetnička djela na neki način prihvatili, premda smo znali – i znamo – da nisu bili savršeni i da su donosili pogrješne odluke i da su bili grješni. Dakako da nas može uznemiriti i da nas uznemirava činjenica da su i umjetnici, čija djela pronalazimo u crkvama diljem svijeta, grješni kao i svaki drugi čovjek te od te činjenice ne možemo pobjeći. No to ne znači da se trebamo usredotočiti na njegovu osobu kao onoga tko je izveo određeno umjetničko djelo, nego nam to djelo treba poslužiti za približavanje duše i srca Bogu i svetcima jer bismo u protivnom upali u misao da sva djela grješnih ljudi ne bismo smjeli imati u crkvenim i bogoslužnim prostorima.
Poštovani. Nikada nisam imao priliku biti u dužoj i povezanoj konverzaciji s nekim redovnikom ili redovnicom pa ih nisam mogao pitati ono što me oduvijek zanimalo. Kako redovnici i redovnice biraju svoje redovničko ime?
T. O.
Ako nas pamćenje dobro služi, nekada – davno, rekli bismo – već smo odgovarali na slično pitanje vezano uz redovnička imena. Ona se vrlo često razlikuju od krsnih imena njihovih »nositelja« – pa čak i na osobnim iskaznicama. Danas redovnice i redovnici svoja redovnička imena većinom mogu odabrati u dogovoru sa svojim poglavaricama i poglavarima. Često su ona vezana uz njima dragoga svetca, što znači da imaju i neku osobnu poveznicu s njim, ali nije uvijek (bilo) tako. No ono što bismo htjeli istaknuti ipak je važno i može biti itekako dobar razlog za promjenu »svjetovnoga« u redovničko ime: sjetimo se samo kada je Isus dao novo ime Šimunu i prozvao ga Petrom, trenutka kada je Savao postao Pavao. To su ti trenutci u kojima osoba počinje »novi život«, to jest novu fazu života, kao što ju započinje redovnica ili redovnik. Zato je slično i s njihovim imenima premda do 15. i 16. stoljeća tih promjena – barem koliko je nama poznato – nije bilo na taj način, a postoje i redovi poput isusovaca koji ne mijenjaju svoje krsno ime. Nekada su o redovničkim imenima odlučivale poglavarice ili poglavari, a danas se više slijedi dogovorni način: u nekim redovničkim zajednicama same redovnice i redovnici predlažu svoje redovničko ime, pa i daju više prijedloga, od kojih poglavar izabere jedno. Kod nekih drugih redova riječ je o osobnoj odluci – pa tako neke redovnice i redovnici ne promijene svoje krsno ime. Ono što je kod izbora redovničkoga imena ključno nije više samo ponizno prihvaćanje odluke poglavarice i poglavara, nego je ime važno zbog uzora svetosti onoga čije će ime dobiti neka redovnica ili redovnik. Vjerojatno zbog toga neki i zadržavaju svoje krsno ime – jer, riječ je o kontinuitetu i vezanosti uz neku sveticu ili svetca, koji je toj redovnici ili redovniku oduvijek uzor, a kod nekih ženskih i muških redova svi dobivaju (ili biraju) i ime Marija uz svoje redovničko ime.
