OD NOĆNIH MORA DO OSOBNOGA RASTA Kako se hrvatski branitelj, ranjenik i zarobljenik ostvario u izborenoj slobodi

Foto: Požeška biskupija
Desetljeća nakon Domovinskoga rata još uvijek su pod sjenom sjećanja iz prošlosti i ranama koje su ostavile snažan trag. Na temelju dostupnih statističkih podataka, procijenjeni demografski gubitci Hrvatske vojske tijekom Domovinskoga rata i u poraću pokazuju da je poginulo, ubijeno i umrlo zbog posljedica rata (ranjavanja, bolesti, suicida i drugih razloga) 8147 hrvatskih branitelja. No posljedice ranjenih i onih koji su prošli strahote zarobljeništva, a koji su preživjeli, teško je evidentirati.
Snimio: V. Čutura | Vladimir Balgač, hrvatski branitelj i nogometni trener

Među brojnim je braniteljima koji su bili ranjeni i zarobljeni tijekom Domovinskoga rata i Vladimir Balgač, koji živi u Selištu kraj Kutinske Slatine. Vladimir je svoj »put u slobodu« pronašao u radu, športu, pomoći drugima, u umjetnosti, u aktivnom uključivanju u rad župe u kojoj živi. Na tom putu otkrio je i nove izazove i svoje nove talente. Činjenica je da je rat ostavio brojne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje hrvatskih branitelja koji su se osim izgubljenoga zdravlja trebali suočiti s brojnim teškim sjećanjima »gledanja smrti u oči«, sjećanja na poginule i stradale suborce. Ne krije da se nakon rata suočavao s teškim sjećanjima, a prisjećajući se toga, navodi: »Nisam siguran koliko je dugo trajalo, ali je trebalo vremena naviknuti se na to da je rat završio. Rat je završio 1995. veličanstvenim operacijama ‘Bljesak’ i ‘Oluja’, ali nije završio u našim glavama. Snovi su me vraćali u to doba. Sanjajući prijatelje koji su poginuli ili proživljavajući u snu teror iz logora, stalno sam se vraćao u 1991. Odlazio sam i psihijatrima, pio tablete za smirenje i za spavanje, ali sve to baš i nije imalo uspjeha kod mene, dok nisam upoznao suprugu.

»Već petu godinu organiziramo hodočašće u spomen na sve poginule, ubijene i nestale branitelje Vukovara. Krećemo pješice iz Kutine i 204 kilometra do Vukovara prolazimo u sedam dana. Na hodočašću su većinom branitelji, ali s nama idu i oni koji nisu bili u Domovinskom ratu. Hodočašće mnogo znači svim braniteljima jer uz molitvu i druženje imamo osjećaj zajedništva, snage i ponosa.«

Uz nju sam se počeo polako vraćati u realnost i stvarnost«, svjedoči Balgač, koji je sa suprugom Silvanom zasnovao obitelj. U braku im se rodilo troje djece: kći Ema te sinovi Fran i Jakov, a s njima žive i suprugini roditelji.Rođen u pitomoj Moslavini, provodio je mladost u druženju i životu s prirodom. »Trenirao sam nogomet u HNŠK-u Moslavina Kutina, ljetne smo praznike najviše provodili u obližnjoj šumi na tzv. Turskom bregu, gdje smo radili kolibe od granja i drva. Išao sam i s otcem na potok Kutinicu na pecanje«, počinje svoju priču Balgač. Njegovu je mladost prekinuo rat u koji je otišao s nepune 22 godine.

Novi interesi i otčevi geni

Skladan obiteljski život i odgovornost prema obitelji davali su mu, kaže, snage da počne živjeti u sadašnjosti. »S vremenom sam prestao piti tablete, prestao govoriti o ratu i počeo se baviti stvarima koje su me ispunjavale, kao što su nogomet, odnosno trenerski posao. No otkrio sam i nove interese, a to je obrada drva i pirografija. Vjerojatno su u meni prevladali ‘otčevi geni’ koji je bio stolar. Pirografiju sam počeo raditi u zadnjih godinu dana. Uživam u crtanju, smiruje me, a najčešći su mi vjerski motivi.«

Uz brojne aktivnosti pokrenuo je i organizaciju hodočašća u Vukovar. »Već petu godinu organiziramo hodočašće u spomen na sve poginule, ubijene i nestale branitelje Vukovara. Krećemo pješice iz Kutine i 204 kilometra do Vukovara prolazimo u sedam dana. Na hodočašću su većinom branitelji, ali s nama idu i oni koji nisu bili u Domovinskom ratu. Hodočašće mnogo znači svim braniteljima jer uz molitvu i druženje imamo osjećaj zajedništva, snage i ponosa. Putom nas prati i kiša i sunce, kako koje godine, no nije nam teško, a posebno je lijepo na putu kada nas dočekaju mještani i naši domaćini. Osim toga, hodočašće ima i humanitarnu notu jer prikupljamo sredstva za udrugu ‘Vukovarske iskrice’, koja se skrbi o osobama s intelektualnim poteškoćama starijim od 18 godina.«

»Moramo nastaviti Njegovim putom«

U suočavanju s posljedicama rata Balgaču, ali i njegovim brojnim suborcima, pomogla je vjera. O tome svjedoči: »Vjera uvijek pomaže u svemu. U najtežim trenutcima obraćali smo se Gospodinu da nam da snage preživjeti sve strahote koje smo doživjeli i proživljavali u ratu. Konkretno, izdvojit ću samo dva slučaja kada sam se uvjerio da je Gospodin bio uz mene 1991. godine. Prva situacija je iz Erduta kada sam prošao s ogrebotinama iako je na nas palo više od 200 granata i kada sam se pod tim granatama vraćao u spavaonice po ranjene suborce. Druga je na dan moga ranjavanja. Ranjen sam u predjelu desne prepone i lijeve strane leđa. Prvi geler zabio mi se samo prst dalje od preponske arterije i završio u kuku. Drugi geler prošao je pokraj lijevoga bubrega i izišao pokraj kralježnice. Kada sam već morao biti ranjen, uvjeren sam da me Bog zaštitio tako da ni jedan vitalni organ nije pogođen. Vjerujem u to tako jer, kako rekoh, ranjen sam 29. rujna, na dan sv. Mihaela. A i mnogi moji prijatelji vjeruju u Njegovu prisutnost tijekom Domovinskoga rata, ali i poslije. Nažalost, mnogi su u ratu poginuli i tada smo se pitali zašto je tako moralo biti. Onda smo shvatili da je sve u Njegovim rukama i da mi koji smo preživjeli moramo nastaviti Njegovim putom jer vjerojatno ima neki plan za nas, a mi ćemo se zauvijek sjećati poginulih suboraca jer su dali najvrjednije za domovinu, svoj život.«

Osjećaj ispunjenosti kroz rad

Balgač je aktivan u svojoj župi na različitim područjima. »Selište u kojem živim pripada župi bl. Alojzija Stepinca Kutinska Slatina. U župi aktivnije sudjelujem od dolaska patera Andrzeja Woska koji vodi župu. Njegovim dolaskom naša je župa živnula jer prije nismo imali stalnoga župnika, nego su nam na mise dolazili župnici iz župe Kutina ili župe Ilova. Dolaskom patera Andrzeja postalo je aktivnije i pastoralno i ekonomsko vijeće, osnovan je župni Caritas. Član sam pastoralnoga vijeća i voditelj župnoga Caritasa u kojem je uz mene i sedam župljanki. Volio bih da nas ima više, da se više uključe mladi župe. Težimo tomu jer onda bismo mogli organizirati i pomoć starijim župljanima primjerice u košnji trave, donijeti im namirnice iz trgovine i slično. Takve stvari ispunjavaju čovjeka, osjećam se zadovoljno, smireniji sam, ne vrte mi se po glavi negativne misli.«

»Prvi geler zabio mi se samo prst dalje od preponske arterije i završio u kuku. Drugi geler prošao je pokraj lijevoga bubrega i izišao pokraj kralježnice. Kada sam već morao biti ranjen, uvjeren sam da me Bog zaštitio tako da ni jedan vitalni organ nije pogođen. Vjerujem u to tako, jer ranjen sam 29. rujna, na blagdan sv. Mihaela.«

Kao trener djece mlađe dobi aktivan je u NK-u Moslavina, gdje trenira juniore i kadete, djecu od 14 do 18 godina. »To su mladi ljudi, neki od njih već imaju izgrađen svoj karakter, imaju svoje osobine koje treba uklopiti u ekipu. Moj je posao usavršiti njihove športske kvalitete, ali ih učiti i poštovanju drugih kako u športskom smislu tako i u društvu. Uglavnom većinu toga donesu iz svojih domova. Rad s njima mene opušta, ali ispunjava i ponosom kad netko od njih uspije, kao što, recimo dvojica igrača koje sam trenirao u mlađim danima sad igraju u Dinamu (Ante Crnac)i Slaven Belupu (Renato Crnoja). Moram spomenuti da Crnac igra i za kadetsku reprezentaciju Hrvatske«, ponosno će Balgač.

Osvrt na depopulaciju Hrvatske

Hrvatske branitelje posebno boli osiromašivanje Hrvatske i odlazak mladih, što je, smatraju, posljedica pohlepe i loše politike koja se odražava na sudbinu hrvatskih građana. Osvrćući se na aktualnu situaciju iseljavanja mladih iz Hrvatske, Balgač navodi: »Razgovarao sam s nekim prijateljima koji su se odlučili na taj korak pa s cijelom obitelji napustili Hrvatsku u traženju sreće u drugim zemljama Europe. Najčešći je razlog odlaska, kažu, korupcija, uhljebništvo. Pitaju se zašto su se školovali ako umjesto znanja za zaposlenje treba dobra veza ili stranačka pripadnost. Posla ima i u Hrvatskoj, ali čovjek mora biti podoban kako bi radio ili uspio u poslu. I primanja imaju veze s odlaskom, ali i ona bi bila veća kada bi država više ulagala u tvornice i proizvodnju te više cijenila rad čovjeka nego što ulaže u nove automobile za ministre, u stare avione, mobitele. Kada bi vladajući smanjili svoje plaće samo za 10 posto, imali bi mogućnosti otvoriti nova radna mjesta jer bi se taj novac mogao uložiti u tvornice, a ne bi nam se dogodio slučaj s rafinerijom Sisak, brodogradilištem ‘Uljanik’ itd. Nažalost, ima i slučajeva odlaska iz nekoga pomodarstva kao: ‘Idu svi, idem i ja.’ Uvijek je bilo odlazaka, i sedamdesetih su ljudi odlazili, ali tada je odlazio samo jedan iz obitelji, a danas nažalost cijele obitelji«, ističe Balgač.

»Vjera, obitelj, ljubav!«

Osvrćući se na svoj osobni rast nakon ratnih trauma, Vladimir Balgač navodi: »Radim na sebi već godinama kako me ne bi obuzimale crne misli, a poznajem još dosta branitelja koji su se okrenuli prije svega vjeri kako bi pronašli svoj mir. Pronašao sam se u svojem davanju zajednici, to me ispunjava. Na taj način možemo pokazati zajednici da hrvatski branitelji nisu zaglavljeni u 1991., nego žive dalje život i pridonose na svoj način razvoju domovine koju su stvarali od ’91. do ’95. Nema se tu što posebno reći, onaj koji želi naći će način, onaj koji ne želi opet će naći razlog. Zar ne?«

Kao trener djece mlađe dobi aktivan je u NK-u Moslavina gdje trenira juniore i kadete, djecu od 14 do 18 godina. »To su mladi ljudi, neki od njih već imaju izgrađen svoj karakter, imaju svoje osobine koje treba uklopiti u ekipu. Moj je posao usavršiti njihove športske kvalitete, ali ih učiti i poštovanju drugih kako u športskom smislu tako i u društvu.«

Na pitanje kako izvući branitelje iz nerijetko depresivnoga stanja, kako se izvući iz zarobljeništva emocija, teških sjećanja i bezvoljnosti Balgač odgovara: »Teško je to pitanje. Svi smo individue, svaki sa svojim problemom, a tako i svojim načinom pobjede nad depresijom. Nitko nama ne može izbrisati lijepa sjećanja, pa tako ni ružna. Nema univerzalnoga načina koji bi pomogao svima. Svaki od nas na svoj se način nosi sa svojim emocijama, sjećanjima. Ima dana kada se i sam povučem u sebe, tražim samoću kako bih u miru prošao te dane. Obično je to oko dana zarobljavanja kada to moram riješiti sam sa sobom. Kao što rekoh, mene ispunjava i smiruje te odvraća misli od tih stvari rad s drvom. Odem u svoju ‘radionicu’ i radim po nekoliko sati.«

U svojim promišljanjima o traženju smisla i radosti u životu zaključio je: »Vjera, obitelj, ljubav! To čini čovjeka sretnim i zadovoljnim. U vjeri, na misi, u razgovoru s Gospodinom može se pronaći mir. Osim toga, tu je obitelj kojoj se treba posvetiti jer ona je najvrjednija. Kada je teško, ona je tu, kada je radost, opet je tu. Tko smo bez obitelji?« pita se Balgač, ističući da je sve što se radi važno činiti s velikom ljubavlju. »Tko ne unosi ljubav u to što radi, ne će se osjećati zadovoljno ni ispunjeno. Male stvari čine čovjeka sretnim i zadovoljnim.«

Vukovar presudan na braniteljskom putu
»U PP Kutina došao sam 12. ožujka 1991., a 22. rođendan mi je bio u svibnju. Ubrzo 7. lipnja 1991. otišao sam u Prvu gardijsku brigadu ‘Tigrovi’ Rakitje. S Tigrovima sam bio većinom na istočnoslavonskom ratištu. Od Erduta, Dalja, Aljmaša, Osijeka do Vukovara i Borova naselja. U Erdutu sam imao ‘vatreno krštenje’ kada sam preživio granatiranje iz Bogojeva 25. srpnja 1991. Nažalost, tada je poginulo šest pripadnika Tigrova, a 19 ih je ranjeno. Nakon Erduta odlazim s Tigrovima u Vukovar i Borovo naselje 7. kolovoza 1991. i tamo smo do okupacije Vukovara, točnije Borova naselja, 20. studenoga 1991. Ranjen sam u Borovu naselju 29. rujna, na blagdan sv. Mihaela. Nakon okupacije bio sam kao ranjenik u logorima Stajićevo i Srijemska Mitrovica 129 dana. Iz logora sam izišao 27. ožujka 1992. Ponovo sam potom bio u Hrvatskoj vojsci do 1994.«

IZVORGlas Koncila br. 3/2019.
Prethodni članakPOSEBAN IZAZOV ZA HRVATSKOGA DUŠOBRIŽNIKA U PARIZU Tisuću kilometara za dvije mise u jednom danu
Sljedeći članakPODLOGA ZA »ZAKONOMANIJU« Pravo na obiteljsku mirovinu od 1. siječnja