Unuk mi želi biti nogometaš. Nije to ništa neobično, ali kada sam ja to kao dijete želio, uvijek su mi govorili: »Radi nešto ozbiljno!« A sad, cijela se familija upela oko maloga i njegovih treninga i utakmica, sve ne bi li »limač« postao »zlatna koka« il’ »dobitna kuglica lota«, koja nas sve vodi do »ozbiljna« života namjesto životarenja. A tek ovih dana, kad počinje nogometanje katarskom pustinjom za najodabranije »loptogurače« i još odabranije krezovski bogate navijače, kako tek sad nogomet postaje ozbiljan! Što bi na sve, da su živi, rekli danas moji stari, koji su me tjerali da »radim nešto ozbiljno«? Valjda bi umrli na licu mjesta da čuju i vide s koliko se umne ozbiljnosti priča o »nogometarijama«, počev od »sustava plitke obrane« pa sve do famoznih »kapetanskih traka«! Za koje, čim me tko zapita »trebaju li i naši nositi traku s duginim bojama«, odmah odgovorim da je, za početak, najvažnije da naši nose… »vrpcu«! To što su odabrali vrpcu trobojnicu, dodatno me veseli, a i praktičnije je za nas. Jer osim što »crven, bijeli, plavi – to je barjak pravi«, ta vrpca sretno povezuje sve žitelje drage nam domovine, tj. odgovara i svima onima koje »žuljaju« njen naziv i himna (srećom pa ih makar kune uskoro više ne će) – bar u trenutcima kad kapetan digne visoko ruku u zrak pa i ta vrpca postane načas znak države koju takvi još žive u svojim glavama i »trakama«. Dvije vrpce u jednoj! A stvarno ne razumijem otkud i zašto se digla tolika halabuka oko tih vrpca koje bi po meni morale biti bez ikakvih promidžbenih ili političkih poruka, jednostavno potpuno istovjetne jednobojne vrpce za kapetane svih ekipa! Ali na te riječi i najbliži me »pokopaju« da sam »nepopravljivo konzervativan« jer danas ni nogometni sudci nisu više »ljudi u crnom«, nego trčkaraju u bojama koje si odaberu, samo da nisu u boji dresa neke od ekipa. U što također (»staromodno«) najdublje sumnjam jer uvijek nakraju oni »prosviraju« za moćne i svoje, bez obzira na noseće boje. A kad smo već kod sudaca u Kataru, riskirat ću da me liberalni umovi »operu«, ali nevjerojatno mi je da na prvenstvu sude i žene i sudci iz Ruande, a da nema mjesta ni za jednoga sudca iz nogometne velesile, zemlje svjetskoga doprvaka?!? »Je, čuj, kad se nijedan naš sudac ni setil na vreme ‘izići iz ormara’, ono kao nesiguran je oko svoga spola ili roda… Taj bi sigurno prešel na prvenstvo«, mirno mi je to protumačio Zvonac, tvrdeći usput da nam je »još samo u nogometu ostalo i čojstva i hrvatstva, a uz trenutačnoga izbornika i bogoljublja!« Heeh… teško mi suditi kad sam u životu (s)krenuo »raditi nešto ozbiljno«. A mogao sam bit »neozbiljan« nogometaš… Tješi me ženica Jelica kako je čula da postoji »hodomet«, inačica nogometa izmišljena baš za nas »zlatogodišnjake«, pa me možda tek očekuje svjetska karijera… No ja sam se već priredio za »nogosjed«. Taj mi je najdraži. Uz veličanstveni prateći osjećaj kako ne radim ništa ozbiljno. Naprijed »Vatreni«, uz vas sam i ako zadrijemam!
