Ovčara, Sajmište, Bogdanovci, Marinci, kukuruzni put, granate… zarobljavanje, logori, smrt, nestali – samo su neke od riječi koje se čuju o godišnjici razaranja Vukovara i okolnih mjesta… Kako žive danas stanovnici u mjestima kao što su Nuštar, Cerić, Marinci, Bogdanovci, Vukovar? Mjesta patnje i stradanja u obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu, simboli nade i vjere i danas vidaju ratne rane i kroče u nadi da će biti bolje, jer slave Boga kojemu vjeruju, traže istinu, traže svoje nestale.
Bogato i pitomo mjesto prije srpske agresije na Republiku Hrvatsku bio je Nuštar, župa Duha Svetoga koja je bila jedina poveznica »kukuruznim putom« za Vukovar. Upravo se tuda, putom spasa, dopremala humanitarna i vojna pomoć te su se izvlačili ranjenici. Taj put bio je jedina veza okruženoga Vukovara sa slobodnim područjem Republike Hrvatske. Premda rizična, to je bila cesta koja je za vrijeme rata bila žila kucavica za Vukovar. Na putu od Nuštra još su Marinci i Bogdanovci. Radišan, gostoljubiv narod koji naseljava ta mjesta poprilično je obnovio ratom razorena i opustošena mjesta. O tome kako se živi uz nekadašnji put spasa govore svećenici i župljani.
Župom Nuštar upravlja osebujan umjetnik, slikar i pisac Slavko Vranjković. Navodi da se drevna župa Duha Svetoga spominje još 1332., a obnovljena je nakon izgona Turaka 1748. Nuštar je smješten u dolini rijeke Vuke, na razmeđu hrvatskoga Podunavlja i početka Srijema. Kroz povijest dušobrižnici su bili benediktinci, zatim dijecezanski svećenici, za vrijeme turske okupacije do 1803. franjevci, a nakon toga ponovno dijecezanski svećenici. Prema popisu, kako ističe župnik, župa ima oko četiri tisuće stanovnika. Prepoznatljiva je i po hrvatskim simbolima, kao da svaki dan igra hrvatska nogometna reprezentacija. Župnik Vranjković uz svoj umjetnički i književni rad pastoralno se skrbi za mjesta Nuštar, Marince i Cerić. Navodi da je pozitivno i to što u župi još bude više krštenih nego umrlih, dakle ima života. Župa ima tri zbora odraslih te jedan dječji pjevački zbor. »Svako od ta tri mjesta ima svoj pjevački zbor i svi su dobro uvježbani. Održavaju se kateheze, vjeronauk… Župa živi punim plućima«, navodi župnik.
Tihonija Zovko rođena je 1971. u Drenju, a od svoje udaje 2001. živi u Ceriću sa suprugom, dvoje djece i njegovom majkom. »Po struci sam diplomirana teologinja i knjižničarska savjetnica. Zaposlena sam u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu. Aktivno sam uključena u život župne zajednice jer vjera mi je snaga i potpora.«
Zbog blizine Vinkovaca, vrtića i Osnovne škole »Zrinski«, koja svoje područne odjele ima u Ceriću i Marincima, Nuštar je poželjno mjesto za mlade obitelji, kojima se pomaže poticajima u rješavanju i izgradnji stambenoga prostora. Nadalje, nastavlja sugovornica Zovko, kao i mnoga mjesta u Slavoniji i općina Nuštar susreće se s problemom odlaska mladih ljudi iz svoje sredine. Plodne njive i raznovrsna obiteljska gospodarstva mogu biti poticaj za ostanak i boravak na tom prostoru. »Vjerujem da su mnogi pokušali svoje zaposlenje pronaći izvan granica općine. Jesu li u tome uspjeli najbolje oni znaju. Mladomu čovjeku današnjice sve mora biti brzo i trenutačno. Život nije takav. Život je tkanje malih koraka.«
U župnoj zajednici sudjeluje u župnoj katehezi u pripravi za sakrament pričesti zajedno s kolegicama katehisticom Mirjanom Srednoselec i teologinjom Mihaelom Špoljarić. »Obje su vjeroučiteljice u osnovnim školama Vinkovci i Nuštar. U župi djeluju tri zbora odraslih vjernika. U Nuštru zbor vodi vjeroučiteljica Mirjana Srednoslec, u Ceriću Jasmina Puharić, a u Marincima Pavo Pap.« U svom zaključku teologinja Zovko kaže: »Današnje suvremeno društvo pred vjernike, a time i suradnike u župnoj katehezi, postavlja različite zaprjeke. Vjerujem da se vlastitim primjerom služenja u zajednici, obiteljskom molitvom i sudjelovanjem na misi može i treba biti putokaz koji se temelji na ljubavi, entuzijazmu i požrtvovnosti.«
U Marincima živi obitelj Milić, supružnici Nada i Ivo. Nada je rođena u Tordincima, a zanimljivost je da je Ivo svirao na mladoj misi današnjega nadbiskupa Đure Hranića. Nada ističe da od četvero njihove djece troje ih radi. »Posla imaju svi, možda je za neka zanimanja teže naći posao. Hvala Bogu da ima zdravlja, a posla će biti. Ima u ovom kraju posla.«
Nadalje se nadovezuju Bogdanovci, mjesto koje pripada župi Blažene Djevce Marije Kraljice Mučenika u Vukovaru. Župom upravlja Zvonimir Martinović, rođeni Vukovarac, čiji je otac bio hrvatski branitelj. Uz godišnjicu spomena na Vukovar i nadbiskupijsko hodočašće komentirao je stanje u Gradu Heroju, simbolu hrvatskoga otpora, simbolu žrtve, križa i slobode. Upravlja župom koju čine Sajmište i Bogdanovci, dva naselja u kojima živi oko tri tisuće župljana. Od toga ih je 2300 na Sajmištu, a 700 u Bogdanovcima. »Župa je mlada, zapravo takva joj je i struktura stanovništva, što će reći da su se mlađe obitelji doselile iz okolnih sela. To nije središte grada pa je bilo prikladnije kupiti zemljište i graditi kuće gdje je bilo prostora. Otkad sam župnik, nastojimo da se župljani zbliže, upoznaju, jer druženje je jako važno, to osnažuje pojedinca i čini zajednicu snažnijom.«
Kao rođeni Vukovarac koji je prošao teškoće kao dijete ističe da u tom kraju ima i posla, i tko se malo potrudi može naći posao. »Vukovar je mjesto u kojem se čovjek može ostvariti, za svakoga ima prostora i posla, za mlade, starije, hrvatske branitelje, za sve. Ne žive Vukovar i Vukovarci samo za 18. studenoga niti od toga dana, ali svakako je taj dan sjećanja na žrtve važan. To je trenutak u kojem smo svi zajedno i na neki način nam je ‘dašak’ koji nam daje dodatnu snagu. Nije Vukovar grad slučaj kako ga se želi prikazati u pojedinim medijima ili nekim drugim opcijama. U njemu se živi cijelu godinu. Zato ne gledamo te dane kao neko sažaljenje, nego s poštovanjem na žrtve, čuvanje sjećanja.«
Ističe da mediji rade tenzije, podjele. »Vukovarci su za suživot, ali oprost ne može doći preko noći, jer moraju se stvoriti preduvjeti. Nije lako gledati tuđe emocije i patnje, nestale. Vukovarci nemaju problema sa suživotom ni s drugim nacionalnostima i vjerama. One kojima je mirna savjest pozdrave, razgovaraju s njima.«
I hrvatski branitelji najbolje se osjećaju kad su uključeni u župnu zajednicu. »Svakako«, navodi župnik Martinović, »najbolje je raditi s njima pojedinačno, jer tada se vide njihovi problemi i teškoće s kojima se suočavaju. Ne treba ih gledati kao ranjivu skupinu, nego ih uključiti u župnu zajednicu jer mogu dati velik doprinos. Na primjer, postoje zborovi, pastoralna vijeća, kulturno-umjetnička društva, različite udruge kroz koje se može čovjek afirmirati, jer zajedništvo daje plod. Tu vidim hrvatske branitelje koji su velik potencijal.«
