Već ste pisali o tome smiju li se svećenici baviti politikom, no čuo sam za jedan primjer trajnoga đakona u Zagorju koji je politički angažiran u jednoj stranci. Odnosi li se odredba o nespojivosti svećeničkoga služenja i članstva u političkoj stranci i na trajne đakone?
Iva Č., Zagreb
Da ne idemo daleko u prošlost i da ne objašnjavamo đakonat kroz povijest, podsjećamo da je Drugi vatikanski koncil u svojim dokumentima dao prve upute za ponovnu uspostavu trajnoga đakonata, i to u prvom redu u dogmatskoj konstituciji o Crkvi (Lumen gentium, br. 29), a đakonat se spominje i u konstituciji o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium, br. 35), u dekretu o Istočnim katoličkim Crkvama (Orientalium Ecclesiarum, br. 17), u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve (Ad gentes, 15) i smješta ih na nižu stubu od biskupa i svećenika jer se »đakoni ne rede za svećeništvo, nego za služenje«. Stanovita neodređenost poimanja đakonata u okolnostima manjka svećenika dovela je u postkoncilskom vremenu do rasprava što đakon može, a ne može laik, ističe dr. fra Stipe Nimac, koji često citira i dokument »Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona« Kongregacije za katolički odgoj i »Direktorij za službu i život trajnih đakona« Kongregacije za klerike, a Hrvatska biskupska konferencija na 26. plenarnom zasjedanju održanom od 31. ožujka do 3. travnja 2003. godine odobrila je dokument o trajnom đakonatu »Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona«, a ranije je to učinila i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine koja je 1999. donijela »Norme o ponovnoj uspostavi trajnog đakonata« u kojima se u 29. točki kaže: »Đakoni neka se ne bave politikom«, ali koliko je nama poznato i koliko smo uspjeli doznati iz raznih dokumenata, trajnim đakonima, za razliku od svećenika, nije zabranjeno baviti se politikom, a mogu djelovati i na drugim područjima u skladu s crkvenim propisima.
S obzirom na Vaš tekst u kojem ste pisali o popisu stanovništva, želio bih Vaše jasnije stajalište: Može li se osobi koja se ne izjasni katolikom na popisu stanovništva uskratiti crkveni sprovod?
Karlo
Hipotetski gledano, i to bi se moglo dogoditi, ali samo u slučaju javnoga otpada od vjere. No pitamo i sebe i Vas: Kako bi neki svećenik – župnik ili netko drugi – mogao znati da netko osobno nije kod popisa stanovništva upisao da je rimokatolik i zašto bi to uopće učinio ako je kršten i ako se smatra vjernikom? O važnosti izjašnjavanja vjernika pisali smo i u našem tjedniku, tako da to ne treba ponavljati. A što se tiče uskrate crkvenoga sprovoda, još jednom podsjećamo da do nje dolazi vrlo rijetko, da naši biskupi upozoravaju da s takvom odlukom treba biti osjetljiv, a Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1184. ističe: »§ 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakova kajanja: 1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima; 2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela radi razloga protivnih kršćanskoj vjeri; 3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika. § 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.« Sljedeći kanon 1185. određuje: »Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa«, što u Direktoriju za pastoral sakramenata navode i naši biskupi: »Da se izbjegne zbunjenost vjernika, u nekim slučajevima bilo bi prikladno obaviti sprovod veoma trijezno pa i bez mise: npr. u slučaju samoubojstva ili u slučaju pokojnika, formalno odijeljenog od crkvene zajednice, koji nije očitovao nikakvu volju pomirenja« (br. 245).
