OD RODITELJA PREKO ŠEFA DO KRISTA Svi se žrtvuju. Ali (za) što?

Govor o odricanju traje tijekom cijeloga korizmenoga hoda i ne staje. Međutim, uvijek imamo priliku vidjeti ga u novom svjetlu.

Pojam »žrtva« nevjerojatnom je brzinom u proteklih dvadesetak godina izgubio svoju »popularnost«. Svatko bi najradije izbjegao svaku vrstu žrtve jer se ona često nameće kao teško zlo zbog kojega je užasno nesretan. Prema tom mišljenju, žrtva stoji na putu između čovjeka i njegove sreće i nije ju moguće nikako osmisliti. Štoviše, treba sve učiniti kako bi svaka natruha žrtve posve nestala iz ljudskih života. Hedonistički je to, ali i pomalo utopistički način gledanja na život.

Koji to otac može biti dobar ako ne žrtvuje svoje slobodno vrijeme (koje bi možda proveo pred televizorom) za svoje dijete? Koja se to majka nije odrekla svega svoga života u korist svoga djeteta koje je s teškoćama u razvoju? Koji je to student završio fakultet s boljim (ali i bilo kakvim drugim) uspjehom a da nije koji put žrtvovao izlazak u klub ili na druženje? Nije li brak najveća žrtva na svijetu? Odreći se svih žena i muškaraca svijeta zbog jednoga ili jedne? Brak iziskuje toliko odricanja, ali daje nevjerojatno zadovoljstvo i ispunjenost. Redovnica koja se odriče tjelesnoga majčinstva, kako bi bila majka tisućama, od kojih joj većina ne će uzvratiti kako bi trebalo, itekako čini žrtvu života za čovječanstvo. Bogati vlasnik tvrtke odriče se svoga slobodnoga vremena kako bi stjecao bogatstvo. Nisu to sve dobri primjeri žrtve, ali su svakako primjeri.

Ljudi ipak, bili toga svjesni ili ne, ipak žrtvuju nešto što smatraju manje vrijednim zbog nečega što smatraju vrjednijim. Pa hajde, kad je već život sastavljen i od žrtve, idemo se žrtvovati po prioritetima i po važnosti. Staviti valja na prvo mjesto u životu vrijednosti koje ostaju za vječnost, nasuprot onima koje su prolazne.

Najzad, najvažnija žrtva je ona Kristova. Ona nam je primjer kako je svemogući Sin Božji odlučio položiti najveću žrtvu – žrtvu svoga života, za svakoga čovjeka, posve nezasluženo, posve nevin – za ljude posve krive. Cijeniti treba tu cijenu neprocjenjivu i, osobito kroz pobožnost križnoga puta, ali i u svakidašnjici – uzeti si udjela u toj žrtvi, radosno i sa strahopoštovanjem.

IZVORGlas Koncila br. 9/2021.
Prethodni članakNASTUPAJU »PREKOREDNICI« Cijepljenje: redoslijed, a ne redovi
Sljedeći članakOŽUJSKI MAK Korizmeni i slavljenički