Čitam o sinodskim zahtjevima, ne samo iz Njemačke, nego i iz drugih zemalja o pozivima najviših crkvenih poglavara da se prihvati ređenje žena, vjenčanje svećenika, blagoslov istospolnih parova… jer kažu da je to bilo naroda Božjega. Kod nas u Hrvatskoj nisam susreo takve istomišljenike. Može li ova Sinoda u tijeku dovesti do takvih promjena ili su to samo želje liberalnih struja u Crkvi?
Jurica K.
Suvišno je govoriti da se sinoda na hrvatski prevodi kao »zajednički hod« i da ona, kao što smo vidjeli i nedavno u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a sada i po sinodskom hodu na koji je pozvao papa Franjo po cijelom svijetu, ima veliku važnost i da treba pokrenuti partikularne Crkve na »razlučivanje duhova«, ali pod vodstvom Duha Svetoga. Na tom putu u nekim se Crkvama – a Vi spominjete Njemačku, koja je taj put počela prije – javljaju i neki drugi zahtjevi o kojima se govori u tamošnjem crkvenom kontekstu, koji ne moraju i kako se čini i nisu »primjenjivi«, a ni prihvatljivi u cijelom svijetu s obzirom na to da neki zahtjevi nisu u skladu s katoličkim vjerskim naukom. Na stranicama https://sinoda.hbk.hr/vademecum.html opširan je tekst »Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. VADEMECUM – za Sinodu o sinodalnosti« koji govori o Sinodi, a u središtu su baš ove tri ključne riječi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje svih članova Crkve u kojoj svatko snagom svoga poslanja ostvaruje svoju posebnu službu. »Cilj je ove Sinode osluškivati, u zajedništvu svega Božjeg naroda, ono što Duh Sveti govori Crkvi. To činimo slušajući zajedno riječ Božju u Svetome pismu i živu predaju Crkve, a potom slušajući jedni druge, te osobito one na marginama, razlučujući znakove vremena. Zapravo, sav sinodalni proces usmjeren je prema promicanju živoga iskustva razlučivanja, sudjelovanja i suodgovornosti, gdje se sabire raznolikost darova za poslanje Crkve u svijetu«, piše u priručniku, koji govori i o zamkama koje treba izbjeći, od čega navodimo samo tri: »Napast da sami, po vlastitome nahođenju, budemo voditelji, umjesto da se povjerimo Božjemu vodstvu. Sinodalnost nije kakav strateški korporativan pothvat. Riječ je o duhovnom procesu koji vodi Duh Sveti. Možemo zapasti u kušnju da zaboravimo kako smo hodočasnici i sluge na putu koji nam je Bog pokazao. Naša ponizna nastojanja u organizaciji i koordinaciji na službu su Bogu koji nas vodi na našem putu. Mi smo glina u rukama božanskoga Lončara (Iz 64,7); Napast sukoba i podjela. ‘Da svi budu jedno’ (Iv 17,21). To je usrdna molitva Isusa Ocu, tražeći jedinstvo među svojim učenicima. Duh Sveti vodi nas dublje u zajedništvo s Bogom i jednih s drugima. Sjeme podjelâ ne nosi ploda. Uzaludno je nastojati nametati svoje ideje cijelomu Tijelu pritišćući ili diskreditirajući one koji misle drukčije; Napast da Sinodu shvatimo kao kakav oblik parlamenta. Ne smijemo sinodalnost brkati s ‘političkom borbom’ u kojoj, da bi se vladalo, jedna strana mora pobijediti drugu. Protivno je duhu sinodalnosti stvarati od drugih neprijatelje ili poticati sukobe koji dijele i koji prijete jedinstvu i zajedništvu Crkve.«
Tko je u crkvenoj hijerarhiji prepošt, prelat, a tko protonotar? Čitala sam o tim funkcijama u jednoj knjizi, ali nisu bile objašnjene. Jesu li te titule još aktualne?
Čitateljica
Prelat (latinski: praelatus, pretpostavljeni) u Zapadnoj je »Crkvi počasni naslov koji daje Sveta Stolica nekim svećenicima (protonotar, kapelan Njegove Svetosti), koje se oslovljava s počasnim naslovom ‘monsinjor’, ali nemaju nikakve posebne vlasti vezane uz taj naslov«, piše Adalbert Rebić i dodaje da je prelat »u strogom smislu svaki svećenik kojemu je javno podijeljena neka crkvena služba«. Prema istom autoru, protonotar je »prvi među notarima, najviši crkveni naslov za crkvene prelate Rimske kurije koji nemaju biskupskoga posvećenja«, a prepošt ili prepozit svećenik je koji se nalazi na čelu katedralnoga kaptola, to jest na čelu kanoničkoga zbora.
