OD SRAMOTE DO ZNAKA SPASENJA Paradoks križa – najmračnija točka i najsjajnija svjetlost

Foto: Shutterstock | Križ je danas simbol naizgled nespojivoga - muke i ljubavi

»O križu blagoslovljeni, svem svijetu ti si ufanje. Ti nekoć drvo sramotno, a sada vrata nebeska«, pjeva stari crkveni himan »Crux, mundi benedictio« o središnjem simbolu kršćanske vjere, temi ovoga broja rubrike »Mladi mladima«. Od najobičnije sprave za mučenje, znaka poniženja i sramote, po Kristovoj otkupiteljskoj muci i smrti križ je postao znak i simbol slave.

Crux, što u prijevodu znači kolac, stup ili križ, najznačajniji je simbol kršćanstva. Iako se ne zna točno geografsko podrijetlo ni početci razapinjanja na križ kao »najužasnijega i najstrašnijega oblika smrti« (Ciceron), ono je bilo jedan od uobičajenih oblika smaknuća nepoželjnih pojedinaca. Razapinjanje na križ donijelo je »napredak« u tehnici tjelesnoga kažnjavanja i pružalo je novu mogućnost: produžavanje patnje kažnjeniku. Rimljani su razapinjanje na križ počeli primjenjivati veoma rano da bi tako kaznili neposlušne i odbjegle robove, kao i pripadnici drugih naroda ako su se ogriješili o zakone Rimskoga Carstva. Kaznu razapinjanjem u Rimu je 337. godine ukinuo car Konstantin I. u znak poštovanja prema Isusu Kristu. Nakon toga se razapinjanje na križu činilo isključivo u nekršćanskim zemljama, od kojih je najpoznatiji Japan u doba Tokugawina šogunata. Danas se očuvalo jedino u kaznenom zakonodavstvu Irana.

Simbolika križa mijenjala se kroz povijest, kao i njegovi oblici: osim najranijega latinskoga križa, u našim ćemo prilozima spomenuti i neke druge oblike. Pišemo i o teologiji križa Hansa Ursa von Balthasara te prikazujemo važnost i značenje križnoga puta od njegovih početaka. Osim toga, pišemo i o križu kao daru s neba te o današnjim društvima koja zbog straha od samih sebe »guraju u stranu« križ i njegovo značenje i tako pokazuju svoj strah od svake patnje, koju žele izgurati iz javnoga prostora. 

Raspelo u javnosti postalo – tabu

Križ postaje sve nepoželjniji simbol u javnosti. Taj »trend« pojavio se u zapadnoj Europi i postaje sve učestaliji i u Hrvatskoj. Simbolika križa postaje nepoželjan dodatak u javnim ustanovama, pa čak i u reklamama. Vrlo često vode se rasprave o tome treba li križ biti u školama i bolnicama te se sve češće navodi da je križu mjesto samo u crkvenim objektima. Kao glavni argument takvih zahtjeva navodi se politička korektnost. Taj pojam podrazumijeva inkluzivnost svih zajednica u društvo. Religija, tj. vjera počinje se shvaćati kao sustav koji razdvaja ljude i koji isključuje pojedince koji joj ne pripadaju.

Križ postaje sve nepoželjniji simbol u javnosti. Taj »trend« pojavio se u zapadnoj Europi i postaje sve učestaliji i u Hrvatskoj. Simbolika križa postaje nepoželjan dodatak u javnim ustanovama, pa čak i u reklamama.

Njemačka je primjer zemlje koja je zabranila isticanje raspela u javnim ustanovama. U Odluci o raspelu iz 1995. godine njemački Savezni ustavni sud donio je zakon koji je zabranio prisutnost vjerskih simbola (raspela) u javnim ustanovama. Križ može biti prisutan u katoličkim školama. Također, dio zakona odnosi se na to da simbol mora biti uklonjen ako roditelji to zatraže. Slučaj koji je potaknuo raspravu u njemačkom društvu je iz 1973. godine nakon što se jedan Židov žalio da je njegova sloboda vjeroispovijesti bila povrijeđena jer je morao govoriti u njemačkoj sudnici u kojoj je bio križ.

Jedan od apsurdnijih slučajeva dolazi nam iz neočekivanoga mjesta – supermarketa. O tom slučaju pisao je i Nino Raspudić u svojoj kolumni u Večernjem listu. Radi se o tome da je njemački supermarket »Lidl« izbrisao križeve s ambalaže svoje linije grčkih proizvoda. Naime, na proizvodima se mogu vidjeti fotografije grčkoga otoka Santorinija, točnije mjesta Oia. Između bijelih građevina dominiraju plave kupole crkve svete Anastazije. Međutim, s kupola crkve izbrisani su križevi. Iz »Lidla« su rekli kako izbjegavaju rabiti religijske simbole jer ne žele isključiti nikoga zbog vjerskih uvjerenja.

Sve je jasnije da se »politička korektnost« rabi kao najjači argument u mnogim slučajevima i postaje način kako isključiti određene zajednice iz društva. 

Križ kao temelj kršćanstva

Koliko oblika »simbola spasenja« poznajete? U kršćanskoj zajednici simbol križa prisutan je od početka, često prikriven u različitim oblicima kao što su sidro, krug, grčka slova (T, X, P), a od 6. stoljeća njegov oblik poprima mnoštvo različitih oblika i funkcija. Upoznajmo samo neke od bezbrojnih oblika te ikone kršćanske vjere po kojoj nam je po smrti darovan život.

Najpoznatiji nam je zasigurno latinski križ (crux capitata, crux ordinaria) koji je najuobičajeniji oblik križa u zapadnoj Crkvi. On nas podsjeća na najveću žrtvu koju je Isus podnio za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta.

Najpoznatiji nam je zasigurno latinski križ (crux capitata, crux ordinaria) koji je najuobičajeniji oblik križa u zapadnoj Crkvi. On nas podsjeća na najveću žrtvu koju je Isus podnio za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta. Križ je bez tijela, čime upućuje na uskrsnuće i nadu u vječni život. Poznat nam je i Petrov križ ili naopako okrenut križ (crux inversa) koji je dobio ime po apostolu Petru, prvom rimskom biskupu i papi. Petar je umro u Rimu mučeničkom smrću oko 64. godine za vladavine cara Nerona. Ne smatrajući se dostojnim umrijeti poput svoga Učitelja, mučitelje je zamolio da križ okrenu naopako. Isto nam je tako poznat tau križ (crux commissa), oblikovan prema grčkom velikom slovu T, pa je najjednostavniji oblik križa. Povezuje ga se i sa svetim Antunom Pustinjakom, kojega umjetnici prikazuju kao bradatoga starca sa štapom čija je ručka u obliku slova tau. Znak tau simbol je života i susrećemo ga već u starom Egiptu i u kulturama s kojima je dolazio u doticaj starozavjetni Božji narod. Bitno.net prenosi kako u Starom zavjetu na taj znak nailazimo kod proroka Ezekiela gdje stoji zapisano: »Prođi posred grada Jeruzalema i upiši znak tau na čelo svih koji zapomažu i uzdišu nad grozotama počinjenima u Gradu (Ez 9, 4).« Taj znak ne samo da ima oblik križa, nego neki teoretičari tvrde da je to izvorni oblik križa na kojem je raspet i Isus Krist. Andrijin križ (crux decussata) u obliku je slova X te je dobio ime po svetom Andriji apostolu kojega su, po njegovoj želji, na takav križ razapeli naglavačke. Još neki od križeva su kalvarijski, koji je postavljen na trima stubama koje vode prema latinskom križu (vjera, ufanje i ljubav), zatim papinski kojim se može koristiti samo papa, jeruzalemski, malteški križ koji je bio amblem reda Vitezova svetoga Ivana, keltski križ i drugi.

Možemo vidjeti da je križ u svim kulturama i u cijeloj povijesti bio i ostao simbol muke, a u kršćanstvu i slave i spasenja. Unatoč veliku broju križeva i njihovoj raznolikosti u značenju i izgledu, svi vuku svoje podrijetlo iz jednoga, jedinstvenoga – Isusova križa.

Naš križ dar je s neba

Jedna nabožna priča govori o čovjeku koji je sanjao da hoda po plaži uz Isusa i da u tragovima svojih koraka vidi cijeli svoj život kao na filmskoj vrpci. Primijetio je da su u najtežim trenutcima njegova života otisci samo jednoga para stopala. Kada je pitao Isusa zašto ga je u najtežim trenutcima ostavio samoga, Isus mu je rekao da njegova ljubav ne poznaje granice i da ga je upravo tada on nosio. Često se suočavamo s trenutcima malodušnosti, tuge, razočaranja, u kojima nam se čini kao da je cijeli svijet okrenut protiv nas i da zaista »teret« ovoga svijeta nije pravedno raspoređen. Križ na našim ramenima tada se čini najvećim i najtežim; zamijenili bismo se s bilo kime, samo da ga otresemo sa svojih ramena.

Ilustracija: D. Zloušić | »Ja sam s vama, Isus veli«

Univerzalno »olakšanje« križa ne postoji, no kršćanstvo obiluje načinima koji naše križeve mogu učiniti »podnošljivijima«. Najteže je kroz život ići sam sa svojim problemima i grijesima. Ljudi nisu stvoreni da bi bili sami, stoga kada nas more brige, obratimo se obitelji i prijateljima. Razgovor olakšava – bio to razgovor s našim bližnjima, svećenikom ili nekim trećim, a samovanje tijekom unutarnjih stranputica otežava teret duše. Također, mnogo je lakše kada u svakodnevnim razmišljanjima imamo na umu da naš križ nije kazna, nego da je on iskaz povjerenja koje Bog ima u nas. Pitajmo se što Bog želi od nas time što nam daje križ. Križ je teret, ali nije prokletstvo – možemo ga smatrati i darom s neba; koliko god kontradiktorno zvuči da pomoć dolazi kroz bol i težak rad – sve nas to na kraju čini boljim i jačim osobama, pogotovo kada u obzir uzmemo i to da je Bog imao dovoljno vjere u nas da nam da križ. Postoje i razne »nabožne« mudrosti koje se vežu uz osobne križeve, poput one da Bog nikada čovjeku ne daje teret veći nego što ga može nositi, kao i da Bog svoje najteže bitke ostavlja samo najjačim ratnicima. A kada Bog u nas polaže toliko povjerenje, kada je bio spreman žrtvovati svojega jedinca za nas, koga da se bojimo?

Križni put – nekad i danas

U korizmeno vrijeme jedan od prvih pojmova koje vežemo uz odlazak u crkvu jest pobožnost križnoga puta. Križni put prati Isusovu muku kroz četrnaest postaja. Danas su u crkvama postaje križnoga puta prikazane kipovima ili slikama, a obuhvaćaju Isusovu muku od procesa osuđivanja na smrt pa sve do polaganja Isusova beživotna tijela u grob.

Snimio: D. Grden | Mladi hodočaste diljem svijeta i tako se prisjećaju križnoga puta i Isusove muke

Početke križnoga puta kakav danas otprilike poznajemo možemo usporediti s onim franjevačkim u 14. st. koji se nazivao »Via dolorosa«, a također je sadržavao 14 postaja. Devet postaja protezalo se ulicom staroga Jeruzalema kojom je vjerojatno Isus išao do Golgote, a posljednjih pet nalazi se na Golgoti, tj. današnjoj bazilici sv. Groba. Papa Franjo na Svjetski dan mladih 2013. istaknuo je kako nas križni put podsjeća da je Isus patio za nas, ali i da pati s nama u našim svakodnevnim teškoćama te da nas ta pobožnost približava samomu Gospodinu. U Hrvatskoj se svake godine održavaju mnogi križni putovi, poput planinarskoga križnoga puta mladih po mnogim biskupijama gdje se mladi u zajedništvu, a opet s određenom žrtvom, u dane puta boravkom u prirodi i molitvom u zajedništvu na poseban način okreću toj pobožnosti. Specifičan je i za nas poseban vukovarski križni put, put kroz grad gdje se na mjestima s posebnim značajem ljudi prisjećaju Isusove muke, ali i strahota koje je u Domovinskom ratu preživio Vukovar. Najpoznatiji svjetski križni put svakako je onaj koji predvodi papa na Veliki petak u rimskom Koloseju.

Ova nam pobožnost na svojevrstan način pomaže približiti što je sve Isus podnio kako bismo mi, maleni ljudi, imali priliku boraviti s njime u kraljevstvu Božjem. Bilo da ga molimo na Mariji Bistrici, u Aljmašu, Cerniku ili nekim drugim našim »kalvarijama«, ili pak u našoj crkvi, uvijek na poseban način pronalazimo sigurnost u Božjoj ljubavi prema ljudskomu rodu. Na nama je »samo« da tu ljubav cijenimo i pratimo Isusa na našem životnom putu, kao što je on bez pogovora podnio svoj križni put. 

Od sramote do znaka spasenja

Križ je prije Isusova dolaska na svijet za sve ljude imao posve drugo značenje. Bio je to način mučenja u staroj povijesti koji su još davno primjenjivali Feničani, a s vremenom se način mučenja na križu usavršavao – od jedne grede do križa koji je nama danas poznat kao simbol Isusove muke. Stari su Egipćani imali »ankh«, odnosno simbol života i besmrtnosti čiji oblik podsjeća na križ jer izgleda kao slovo T na omči. Vjerojatno nisu ni znali da će nešto kasnije baš križ označavati pravoga živoga i besmrtnoga Boga.

Isus je na ovaj svijet poslan s jasnim poslanjem: spasenjem sviju ljudi, to jest pružanjem prilike za dobar vječni život svim ljudima. Na sebe je primio sve uvrjede, ismijavanja, batine, a na kraju podnio strašnu muku za nas, malene ljude.

Isus je na ovaj svijet poslan s jasnim poslanjem: spasenjem sviju ljudi, to jest pružanjem prilike za dobar vječni život svim ljudima. Na sebe je primio sve uvrjede, ismijavanja, batine, a na kraju podnio strašnu muku za nas, malene ljude. Isus je na sebe prihvatio križ, križ koji nam od tada predstavlja veliku muku, ali i sreću koju je Isus donio cijelomu svijetu svojom smrću na križu. Sprava za mučenje postala je preko Isusa simbol kršćanstva, simbol koji većinu ljudi danas podsjeća na vjeru, pa je križ postao svojevrsna »oznaka« naše vjere. U jednom su elementu sjedinjeni velika muka i neizmjerna »pogodnost«. »Pogodnost« koja nam je dana rođenjem, »pogodnost« da vođeni ljubavlju u neizmjernoj borbi života pokažemo da smo vođeni baš time, Ljubavlju.

Isus je primio na se križ i prihvatio obvezu da nama da mogućnost taj isti križ (naravno, u različitim oblicima) nositi kroz život. Da i mi na kraju svoga (križnoga) životnoga puta znamo, poput Isusa, zašto smo na svoja ramena primili križ kršćanstva, križ naše vjere i života, križ kojim smo pokazali da smo spremni proći kroz mnoge stvari kako bismo, uz Božju pomoć, mogli jednoga dana biti uz Isusa i zahvaliti mu što nam je omogućio biti kraj njega pobijedivši muku velikom ljubavlju. Tako je križ od oznake sramote postao simbol naše vjere, koji je u jedno spojio nespojivo – muku i spasenje. 

Teologija križa u misli Hansa Ursa von Balthasara

Hans Urs von Balthasar bio je švicarski katolički teolog i jedan od najvećih katoličkih teologa i mislilaca u 20. stoljeću. U njegovu velikom opusu pronaći ćemo širok raspon tema – od patristike i klasične književnosti antike preko teologije povijesti sve do moderne filozofije i književnosti. Svojim je djelima nastojao povezati vrijednosti tradicionalnoga kršćanstva s koncepcijama suvremenoga čovjeka, piše Hrvatska enciklopedija.

Von Balthasar prikazuje teologiju križa kao događaj Boga koji se treba razumjeti kao otkrivenje cjelokupnoga Trojstva. Općenito, događaj smrti Krista na križu zauzima središnje mjesto u teološkoj misli Hansa Ursa von Balthasara i to je misao vodilja za čitanje njegovih teoloških tekstova.

Von Balthasar prikazuje teologiju križa kao događaj Boga koji se treba razumjeti kao otkrivenje cjelokupnoga Trojstva. Općenito, događaj smrti Krista na križu zauzima središnje mjesto u teološkoj misli Hansa Ursa von Balthasara i to je misao vodilja za čitanje njegovih teoloških tekstova, napominje Nikola Turkalj. Na tragu von Balthasarovih razmišljanja, Silvio Košćak je zapisao kako je križ mjesto i trenutak u povijesti čovječanstva s kojega suvremeni svjedoci crpe sadržaj i formu svjedočanstva. »Ako je križ najveći znak Božje ljubavi prema čovjeku, čin u kojem Bog potpuno postaje Drugi i time potpuno blizak čovjeku, mjesto s kojega Bog progovara znakom koji je osoba Isusa Krista«, pojašnjava Košćak, »tada križ pokazuje što je forma te što je i kakav je sadržaj svjedočanstva prvih i svih budućih svjedoka«. Za von Balthasara se u formi Isusova križa očituje vrhunac ljepote, odnosno Božje slave, koja sama sebe tumači. Svima koji križ vide kao mjesto nasilja Hans Urs von Balthasar će reći kako ne uspijevaju uočiti ljepotu koja je tu prisutna. U Isusovoj smrti na križu Bog se na najradikalniji način približio čovjeku kako bi očitovao samoga sebe u vječnom sjaju svoje trojstvene ljubavi. Na križu se ujedno i na najočevidniji način objavljuje Božja slava, koja se poklapa s nedohvatljivim bezdanom njegove beskrajne ljubavi. Zato Turkalj govori o svojevrsnom paradoksu križa: »križ kao najmračnija točka u kojoj se očituje najsjajnija svjetlost«.

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članakPO KRIŽU DO USKRSA Kad ga čovjek prihvati, križ prestaje biti teret
Sljedeći članakS MOLITVOM OTČEVOM NEMA ŠALE Što znače neki zazivi iz Otčenaša?