U sadašnjem pandemijskom razdoblju opća je pojava nesnalaženje brojnih država, odnosno njihovih vlada glede prava i obveza država u odnosu na prava i obveze njihovih građana. Ako se tomu pridodaju i stajališta pojedinih skupina građana, koji neka svoja pojedinačna građanska prava (pravo izbora, pravo kretanja, pravo na vlastito mišljenje i sl.) smatraju »svetima«, zbunjenost postaje sve veća. Tako nastaje sveopća podijeljenost, koja može imati brojne varijante s porukama »za« ili »protiv«, posebno kada se radi o cijepljenju.
Gledajući povijesno, može se zapaziti da su mnogi mislioci i političari bolje razumijevali svoju svakidašnjost nego današnji naraštaj. Zato valja podsjetiti na poznatoga, ali danas već pomalo zaboravljenoga katoličkoga mislioca Jacquesa Maritaina i njegovo djelo »Čovjek i država« (1949. g.). Poruke njegovih razmišljanja bile su da se demokracija ne može odvajati od nacionalnih interesa (opstojanje naroda) i da politički život znači čuvanje ideja zakonitosti i jedinstva države. Iz toga se može, a i treba izvući zaključak da država radi svojega očuvanja, ali i očuvanja naroda, neovisno o činjenici je li osnovana po etničkom ili građanskom principu, ima glavni cilj očuvanje svojega teritorija i opstojanje naroda (stanovništva). Pravna sredstva za ostvarenje tih dvaju ciljeva su ustav i zakoni.
Polazeći od tih postavaka, a uzimajući u obzir činjenicu da je pandemija koronavirusa opasnost s mogućim nesagledivim posljedicama, država može predlagati i poduzimati mjere zaštite svojega stanovništva, naravno sve u skladu s njezinim propisima. Obuhvat i intenzitet tih mjera mora biti primjeren procjeni opasnosti, a tu procjenu treba utvrditi struka. Dakle, država odnosno njezina mjerodavna tijela vlasti donose odlučujuću odluku, ali pritom vlast ne smije podleći volji za moću.
Međutim, problem može nastati u pogledu procjene opasnosti, koja može biti podcijenjena ili precijenjena, kako od struke (bilo je razilaženja unutar stručnoga stožera) tako i od politike (vlade i oporbe). Nažalost u povijesti politika često se događa da je pojedinac u pravu, ali biva ignoriran, pa i osramoćen od većine. Zato se u Hrvatskoj postavlja pitanje kako ispravno postupati u borbi protiv pandemije.
Građani moraju biti svjesni da su dužni poštovati svoje zakone. Da bi se to ispravno shvatilo, treba poći od Ustava, koji u članku 3. propisuje da su sloboda, socijalna pravda (zdravlje), prava čovjeka, vladavina prava i dr. najviše vrjednote poretka Hrvatske te su kao takva temelj za tumačenje i primjenu svih ostalih propisa. Međutim, Ustav već u 16. članku dopušta ograničavanje tih prava ako je to potrebno radi zaštite pojedinih sloboda i prava drugih, uključujući i zdravlje. Dakle, Ustav dopušta iznimke, ali se te iznimke, odnosno ograničenja mogu uvoditi samo posebnim zakonom. Zato stavak 2. istoga članka 16. propisuje da svako ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju.
Kao pojašnjenje toga, dakle radi sprječavanja pogrješnoga tumačenja, Ustav u čl. 17. stavka 1. propisuje da se ograničenja sloboda i prava ljudi, koja su zajamčena Ustavom, mogu ograničiti u slučaju ratnoga stanja, ali i velikih prirodnih nepogoda (proglašenje pandemije može se smatrati prirodnom nepogodom, kao što su potresi, poplave, požari). Dalje ustav propisuje da se takva ograničenja mogu uvesti samo zakonom, koji donosi Hrvatski sabor s dvotrećinskom većinom.
U istom stavku toga članka predviđena je i mogućnost da u slučaju kada se Hrvatski sabor ne može sastati (npr. godišnji odmor ili brojne odsutnosti zbog bolesti), na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade i predsjednika Republike mogu se ograničiti određena prava, što je već teže očekivati uzimajući u obzir njihove međusobne odnose.
Valja još podsjetiti da za provedbu i tumačenje postupka uvođenja obveze cijepljenja postoje i drugi nadopunjujući zakonski propisi, kao što je »Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti« (Narodne novine, br. 79/07 do 134/20), koji daje popis zaraznih bolesti. Na temelju toga zakona ministar zdravstva donosi poseban »Pravilnik o načinu provođenja imunizacije protiv zaraznih bolesti te osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi« (Narodne novine, br. 103/13 i 144/29) kojim je u čl. 42. dodan i COVID-19 kao zarazna bolest.
Osim navedenih zakona i pravilnika, na mogućnost uvođenja obveznoga cijepljenja upućuju »Zakon o zdravstvenoj zaštiti«, »Zakon o zaštiti prava pacijenata« i »Obiteljski zakon«. Dakle Hrvatska ima sve zakonske propise kojima se malim izmjenama i dopunama moglo i trebalo riješiti pitanje uvođenja i provedbe potrebnih mjera zaštite. Tako bi se izbjegla beskonačna i nepotrebna nadmudrivanja između političara, struke, gospodarstvenika i građana. Na kraju hipotetsko pitanje: »Tko će biti odgovoran ako se pandemija nekontrolirano razmaše i države budu prisiljene na uvođenje obveze cijepljenja za sve građane?« Zaboravljeno je načelno upozorenje Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara o potrebi prevencije bolesti, kako bi se izbjegla liječenja.
