Čini se da je 21. stoljeće postalo stoljeće psiholoških problema, pogotovo među mladima. Poticanje mladih da govore o svojim problemima prvi je korak u rješavanju tih psiholoških problema te je ujedno put uklanjanja stigme s osoba koje imaju teškoće mentalnoga zdravlja. U Splitu postoji radionica poput splitskoga kluba »Zona«, koja može podići svijest da se i drugi teško nose s određenim životnim situacijama, da nitko nije oslobođen životne patnje ta da je aktivno suočavanje sa stresom i poremećajima mentalne prirode odraz njihove snage. »Kako na nas djeluju društvene mreže« naziv je radionice psihologinja Suzane Žužul i Lare Buljan Gudelj kojom mlade žele podučiti o tome kako mogu prepoznati utjecaj društvenih mreža na samopouzdanje i sliku o sebi te kako prepoznati stresove uzrokovane upotrebom društvenih mreža. Što je strah od propuštanja, preopterećenost komunikacijom, stres zbog pretjerane dostupnosti, strah od odbacivanja i kako se najbolje nositi sa svakim od njih – pitanja su na koja su nastojale odgovoriti. Psihologinja Žužul novinarki Jasenki Leskur Staničić za Slobodnu Dalmaciju govorila je upravo o tome. Upotreba pametnih telefona odmah nakon buđenja ili prije polaska na spavanje nije preporučljiva, poželjno je održavati rutinu u kojoj oni ne preuzimaju glavnu riječ. Pojasnila je da je moguće da se u pojedinaca javlja osjećaj krivnje i anksioznosti koji nastaje zbog uvjerenja da pojedinac uvijek i svagdje mora biti dostupan. Javlja se, naime, strah da su drugi uključeni u iskustvo koje ih nadograđuje, »a mi ga propuštamo«. Jedna od velikih opasnosti prekomjerne upotrebe mreža svakako je razvoj ovisnosti, ali i pojava straha od odbacivanja. Osjećaj nesigurnosti koji se javlja zbog tuđih reakcija na fotografije, poruke i objave. Ključno je zaštititi djecu i mlade koji tek pristupaju virtualnomu svijetu. Pritom najvažniju ulogu imaju roditelji koji trebaju biti više upućeni u društvene mreže svoje djece te razgovarati s njima o potencijalnim opasnostima. Tako se gradi kvalitetan i iskren odnos. Dijete treba moći ispričati roditelju sve što doživljava, a osobito neugodne situacije, izloženost nasilju, »cyberbullyingu«.
Irska više nije obećana zemlja za hrvatske iseljenike, a tomu je pridonio i nedostatka smještaja zbog skupoće u Dublinu. Neki žive i do 100 km od Dublina. Nakon pandemije, tijekom koje je irska vlada isplaćivala 320 eura tjedno pomoći onima koji nisu mogli raditi, zabilježena je novost neuobičajena za hrvatske iseljenike – da manji dio njih u Irskoj živi od socijalne pomoći. Rastući troškovi stanovanja izazivaju očaj ljudi diljem EU-a, a Irska, koja je prije dvije godine premašila pet milijuna stanovnika koliko ih je posljednji put imala 1851., suočava se i s nedovoljnim brojem nekretnina, ali i s porastom broja beskućnika. Hrvatski državljani i dalje odlaze u tu zemlju, ali manje nego prije. Bilježi se i sve više povrataka. Dosad je bilo notorno da su naši iseljenici vrijedni dobro integrirani radnici i da su među stranim doseljenicima, primjerice u Njemačkoj, bili na začelju po primanju socijalne pomoći, odnosno u nuždi ju je primao tek minoran broj. Iako su i dalje Hrvati u Irskoj cijenjena radna snaga, manji broj, kada izgubi posao, prijavljuje se za socijalnu pomoć, a ta je pojava osobito zabilježena u Corku. Ugledni Eurofond upozorio je da su građani diljem EU-a zbog visokih troškova stanovanja zabrinuti da će postati financijski preopterećeni i izgubiti smještaj, a u najgoroj varijanti postati i beskućnici.
Zbog problema s nedostatkom smještaja irska vlada zabranila je deložacije stanara od studenoga do kraja ožujka, uz uvjet da uredno plaćaju stanarinu i ponašaju se društveno prihvatljivo. No socijalni smještaj, ipak, ne mogu tako lako dobiti useljenici jer se prvo dijeli ukrajinskim izbjeglicama. Hrvatski su iseljenici oprezniji i više ne hrle u Irsku kao nekoć, svjesni da se, nemaju li dobar posao i osiguran smještaj u toj zemlji, koja jest u gospodarskom usponu, mogu suočiti s nizom problema. Dok je 2016. bilo najviše naših useljenika u Irsku, kada im je izdano 5312 PPS brojeva (inačice hrvatskoga OIB-a), lani su hrvatskim državljanima izdana 1823 PPS broja, navodi veleposlanik dr. Davor Vidiš i ističe da se zajednica Hrvata u Irskoj susreće s istim problemom kao i druge zajednice, ali kao i državljani Irske. Nije samo pritisak na sektor stanovanja, nego i na zdravstveni, obrazovni i druge sustave. Beskućništvo u Irskoj nije novi problem i on je jasno vidljiv – ljudi spavaju u šatorima, pa i u vrećama za spavanje u središtu Dublina. Kod hrvatskih državljana promjena je činjenica da dolaze u Irsku bolje informirani o problemu smještaja i da ga pokušavaju riješiti unaprijed. Naime, nekretnina je na tržištu jako malo. Primjerice jedan dan prošloga mjeseca u Dublinu je bila na tržištu za iznajmljivanje samo 21 nekretnina, a potražnja je u tisućama, napominje Vidiš. Kako su krajem prošle godine isticali irski mediji za ilustraciju divljanja cijena smještaja, samo najam kreveta u trokrevetnoj sobi u kući u središtu Dublina stoji 650 eura. I dalje se u irskim gradovima iznajmljuju kreveti u višekrevetnim sobama. Situacija je bolja u irskim selima iako su i ona puna. Život u Dublinu postao je toliko skup da ni odlično plaćeni djelatnici velikih IT tvrtki ne žele živjeti u Irskoj jer više ne mogu živjeti luksuznim životom na koji su bili navikli. Dinamiku povratka ne možemo više toliko pratiti jer je sve veća, zapažamo ju po znatnom povećanju zahtjeva za izdavanje putnih isprava, rekao je Vidiš Dijani Jurasić u Večernjem listu.
