Kakav je katolički pogled na darivanje organa, je li to dopušteno ili nije, što o tome kaže Crkva?
Čitatelj iz Zagreba
Darivanje organa Crkva prihvaća, a istodobno Katekizam Katoličke Crkve govori nam da s tijelima naših pokojnika treba »postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća«. »Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela«, jasan je KKC u brojevima 2300 i 2301. Takvo je stajalište crkvenoga nauka, kao što smo više puta i pisali u ovoj našoj rubrici, potvrdio i sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Evanđelje života« u kojoj darivanje organa ubraja među herojska djela, pri čemu upozorava da se darivanje organa mora izvršiti u etički prihvatljivu obliku te da ono nudi »mogućnost zdravlja, pa i života bolesnicima ponekad lišenih nade« (EŽ, br. 86), a moralni teolog dr. fra Šimun Bilokapić i potiče da se u nas razvija i gradi kultura darivanja, a ona je sastavni dio šire kulture života na koju nas poziva blagopokojni papa Ivan Pavao II.
Naš svećenik odnedavno ne pere ruke tijekom mise, a opravdava to time što nema ministranta i da to zapravo nema svrhu jer si pere ruke prije mise. Je li to ispravno?
Lj. M.
Mogli bismo reći da pranje ruku prije mise nije isto što i pranje ruku za vrijeme mise jer je za vrijeme mise pranje ruku dio obreda i ima svoje posebno značenje. Tako nam to tumači »Opća uredba Rimskoga misala« koja u dijelu »Euharistijska liturgija« u brojevima 73 do 76 govori o »pripravi darova«, ističući: »Zatim svećenik pored oltara opere ruke, čime se očituje želja za unutarnjim očišćenjem« (br. 76). Dakle, nije riječ samo o »izvanjskom« činu pranja ruku, nego o očitovanju želje za unutarnjim očišćenjem. Jasno je da određeni problem može biti izostanak ili nedostatak ministranata – poslužitelja, jer se u broju 145 navodi: »Poslije molitve ‘Primi nas, Gospodine’, odnosno poslije kađenja, svećenik stojeći na strani oltara i tiho govoreći: ‘Operi me, Gospodine’, pere ruke, a poslužitelj mu ih polijeva vodom.« Tamo gdje nema ministranata svećenici to učine sami, a prema našem liturgičaru mons. dr. Ivanu Šašku »možda bi gesta bila uistinu rječitija da ju se ostavilo prije pripravljanja i prinošenje darova, odnosno kao prvu gestu euharistijske službe, tj. drugoga dijela slavlja«, te objašnjava važnost te geste: »Čiste ili prljave ruke postale su simbolom čiste, odnosno nečiste savjesti. Oprati ruke znak je da je čovjek nutarnje čist od nekoga zlodjela. (…) Sadašnji je misal pojednostavnio nekoliko redaka iz Ps 25, 6-12 u molitveni zaziv: ‘Operi me, Gospodine, od mog bezakonja i od grijeha me moga očisti.’ Ta molitva jasno govori o značenju toga simboličkoga čina. Ona nije predsjedateljskoga karaktera, te ju se izgovara tiho. (…) Obredno gledano, pranje ruku nije sporno niti je čudno, jer se lako dohvaća njegovo značenje i s njime se lako suživljava«, te zaključuje: »Da bi obred bio govorljiv, treba ga vršiti na doličan način. Ne smije se svesti na ‘polijevanje prstiju’, već treba biti simboličko, ali – baš zato – istinsko pranje ruku.«
Počiniti ubojstvo ili propustiti misu – oboje su smrti grijesi, piše tako u jednom ispitu savjesti. Čini mi se pretjeranim te dvije stvari izjednačavati. Je li to zaista isto?
Čitatelj
Mislimo da ste samo pogrješno zaključili da bi se u tom ispitu savjesti koji ste imali u rukama pretjerivanjem »izjednačilo« počinjenje ubojstva i propuštanje mise. No činjenica je da se u Katekizmu Katoličke Crkve doista navodi da je »prikladno prosuđivati grijehe po njihovoj težini« te da »smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjega zakona: on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro«, a sam »smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtijeva novu inicijativu Božjega milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja«. »I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan… bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd., ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub i slično« (KKC, br. 1854-1856). Katekizam nadalje tumači da bi grijeh bio smrtan istodobno se traže tri uvjeta: da mu je objekt teška stvar, da je učinjen pri punoj svijesti i slobodnim pristankom. Tu »tešku stvar« pobliže određuje Deset zapovijedi, a Katekizam otvoreno piše – pa to možemo primijeniti i na Vaše pitanje: »Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe« (KKC, br. 1858), pa bismo mogli zaključiti da je ubojstvo teže od propuštanja mise, ali ostaje teški grijeh.
