ODGOVOR NEOLIBERALNOMU ZAVOĐENJU Nacionalna mirovina i II. mirovinski stup

Foto: Shutterstock

Nacionalne mirovine najprije su uvele Kanada i Australija koje su se počele razvijati kao izrazito useljeničke zemlje bez prethodne mirovinske tradicije. Trebalo je mladim useljenicima dati nadu da će se država brinuti za njihovu socijalnu sigurnost za slučajeve starosti i invalidnosti, a u slučaju smrti za članove njihovih obitelji. Te se mirovine ne financiraju iz posebnih doprinosa za mirovinsko osiguranje, nego iz prihoda na osnovi poreza koje plaćaju svi porezni obveznici. Međutim te nacionalne mirovine ne primaju svi, nego samo oni koji nemanju nikakvih drugih prihoda ni imovine koja im donosi prihod. Za razliku od tih još i danas useljeničkih zemalja, Hrvatska je zemlja trajnoga i velikoga iseljavanja, što znači da za uvođenje posebne nacionalne mirovine nema potreba. Naprotiv u današnje vrijeme masovnih seoba i imigracija drugih naroda s istoka Hrvatska bi uvođenjem prava nacionalne mirovine mogla postati tek interesantna brojnim imigrantima, što ekonomski ne bi mogla podnijeti.

Naime, doprinosi se ne bi uplaćivali, a državni bi se proračun u budućnosti trebao puniti povećanjima poreza. Zar nitko ne misli da je Hrvatska prezadužena, da su obveze kamata na ime dospjelih dugova goleme te da nema više mogućnosti za proširenje bilo kakvih mirovinskih prava? Previše je raznih poreza i povlaštenih prava pa se povećanjem poreza građanima smanjuje njihova kupovna moć. Istodobno s povećanjem poreza poreznim obveznicima smanjuje se poslodavcima konkurentnost. Strani će investitori izbjegavati Hrvatsku još više, a nova radna mjesta ne će se otvarati. Predlažu se i povećanja doprinosa za drugi mirovinski stup (da bi banke i privatni mirovinski fondovi imali više novca) te razmjerno smanjenje doprinosa za prvi mirovinski stup redovitoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja.

Dodatnu zbrku unose neodgovorni tobože znanstveni radnici koji se razumiju u sve. Tako jedan nadobudni profesor, stručnjak za pomorsko i transportno pravo (dakle nema veze s mirovinskim sustavom), govori napadački i ironično o postojećem mirovinskom sustavu koji se zove »generacijska solidarnost«, koji je uveo, opet ironizira, »’Željezni Kancelar’ Otto von Bismarck (politički gledano – teški desničar)«. Dodatkom »desničar« stvara privid da napada taj sustav s lijevih pozicija iako ga zapravo napada s neoliberalnih pozicija. Zaboravlja da mirovinski sustav nije izmišljotina ni »lijevih« ni »desnih«, nego je to autonomni sustav solidarnosti temeljen na načelima kršćanskoga socijalnoga nauka: svi plaćaju mirovinske i zdravstvene doprinose za sve, prava koriste također svi, ali razmjerno visini ukupnih uplata i količini mirovinskoga staža.

Zato nema istine ni logike, ni znanstvenoga, a ni općega poštenja u izlaganju kada govori da je u tom bismarckovskom sustavu »generacijske solidarnosti« radnik trebao navršiti 70 godina da bi dobio državnu mirovinu, a novac za nju su odvajali drugi radnici. To nisu državne mirovine, nego su zaslužene mirovine mirovinskih osiguranika. Opravdanje traži i u činjenici da danas tko doživi 70 godina ima dosta velike šanse zaći u osamdesete, a sutra, jer medicina stalno napreduje, i u devedesete, što je točno. Međutim, zanemaruje činjenicu da većina europskih zemalja starosnu granicu drži na 65, a u budućnosti dopušta povećanje do 67 godina, i to ne za sve poslove ni za sva zanimanja.

Profesorova radikalnost razmišljanja o području mirovinskoga osiguranja nije dosljedna (vjerojatno zbog neznanja ili površnoga pristupa) budući da ne napada ideju nacionalne mirovine, koja bi se priznavala već s doživljenih 65 godina, bez ikakvoga prethodno ostvarenoga mirovinskoga staža. Očito je da zastupa načelo »čovjek živi da radi« (dakle, trebao bi raditi dok ne umre) umjesto »čovjek radi da živi«, što znači da ima pravo i na zasluženi odmor, s pravom na uživanje plodova svoga rada kada više ne može raditi, dakle s pravom na mirovinu. Zasluženu mirovinu osiguranika moglo bi se pojednostavnjeno prispodobiti s pravom na nedjeljni odmor, koje se pravo također sve više osporava.

Neistinita je također tvrdnja da država nikako ne želi priznati da se Bismarckov sustav raspao. Mirovinski sustav koji je pokrenuo Bismarck, a to je sustav obvezne generacijske solidarnosti (tzv. I. mirovinski stup), uspješno funkcionira i dalje, kako u Njemačkoj tako i u većini europskih država, pa treba i u Hrvatskoj. On plaši umirovljenike da će sve više ovisiti o državi – osim ako im država ne omogući da raspolažu svojim novcem. Dakle sugerira da treba prepustiti raspolaganje njihovim novcem bankama i njihovim mirovinskim fondovima. Zato postavlja pitanje zašto se sami ne bismo brinuli za svoju mirovinu? Međutim, ne postavlja pitanje što je s mirovinskim novcem II. stupa uloženim u dionice Uljanika, Ine i drugih propalih poduzeća.

Treba se osvrnuti i na njegov prijedlog da država treba uzimati doprinos samo za »nacionalnu mirovinu«, a sve ostalo neka ostane svakomu pojedincu na raspolaganje. Tako pokazuje potpuno nerazumijevanje mirovinskoga sustava, koji bi posljedično takvim stajalištima bio usmjeren u potpunu anarhiju, i nerazumijevanje biti funkcioniranja socijalnoga društva. To potvrđuju njegove tvrdnje kao što su: »Tko želi u raniju mirovinu jer mu je takav posao, naporan, ne voli ga – može odvajati za mirovinu više i otići ranije. Netko će svaki vikend raditi dok ne izgradi dva apartmana koji donose nekoliko tisuća eura godišnje – i s 50 godina može reći: ‘Meni dosta’ i otići u mirovinu…« Riječ je o opasnom zavođenju građana, osiguranika i umirovljenika koje kao da su platile novčarske interesne skupine?

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakBROJNI HISTORIOGRAFSKI UPITNICI UZ »DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ« Je li »Dnevnik« ideološki izmasakrirani izvornik?
Sljedeći članakU BOŽJOJ LJUBAVI Novi udžbenik i radna bilježnica za katolički vjeronauk prvoga razreda osnovne škole objavljeni u nakladi Glasa Koncila