Budi mirna, kćeri moja, dok ne vidiš što će biti. (Rut 3, 18)
Koliko god zablude ljudskoga duha bile nepromjenjive, zbor samoga duha o njima nepredvidljivo se mijenja. Tako su i poroci svakoga doba isti – doba se razlikuju tek po tome koliko se njima ponose i kako ih pravdaju. Današnji čovjek svoje poroke olako ogoljuje pred drugima, pravdajući se sad urođenom iskrenošću, sad iskričavošću alata kojima s drugima opći. I dok su iskrenost govora i iskričavost razgovora ljupke, lakoća nestrpljivosti koja ih zaodijeva grdnija je od poroka koje ogoljuju. Nestrpljivost čak i poroke prerušava u krjeposti.
Pri vrhu hrpe ruha koje je prekrila paučina povijesnoga zaborava svakako bi se našao i koji ogrtač. Taj izum, danas mahom suvišan, jednoć je bio iznimno važan – bilo kao odjevni predmet bilo kao znak društvenoga ugleda. Ogrtač ni za Židove nije bio tek komad tkanine kojim čovjek štiti sebe od hladnoće, a odjeću od vlage. Tko nosi ogrtač, o sebi govori troje: da poštuje čistoću svojega tijela i tuđega pogleda; da u tom času ne težači, nego je slobodan od posla; ali i da je pripravan mnogošto ponijeti. Ogrtačem se čovjek, naime, zagrće, te su mu ruke donekle sputane, ali u njega lako zgrće sve što mu u ruke ne stane.
Gotovo da i nema Marijina lika koji nije zaodjenut ogrtačem. Jezik njihovih boja malotko ne poznaje. No malotko još poznaje tihi mir o kojem ti ogrtači progovaraju. Dok je u nestrpljivu svijetu čast neodvojiva od buke, baš je mir razlog što se Mariju naziva časnom. Jer ona se nije samo čednošću uščuvala od požude očiju ni molitvom zaklonila od oholosti života. Marijin ogrtač podsjeća na mirnoću s kojom je podijelila neizvjesni teret sa slugama u Kani; s kojom je prinijela neugledni dar pred Šimuna u Jeruzalemu. Mir je ogrtač duše satkan od povjerenja.
