Posljednjih nekoliko desetljeća svijet se suočava s porastom broja osoba starije životne dobi u ukupnoj svjetskoj populaciji. Prema pokazateljima Svjetske zdravstvene organizacije, 2050. godine osoba starijih od 60 godina u svijetu bit će oko dvije milijarde. U Hrvatskoj je prema posljednjem popisu stanovništva oko 18 posto osoba starijih od 65 godina. Stoga i ne čudi porast zanimanja znanstvenika i stručnjaka za istraživanje starenja i starosti.

U većini suvremenih društava starije su osobe društveno marginalizirane i ekonomski ugroženije u odnosu na pripadnike mlađih dobnih skupina. Osim nedostatnih materijalnih dobara i veće ekonomske ovisnosti, starost prati društvena isključenost, što se ogleda u smanjenju broja i kvalitete odnosa s drugima, rjeđem sudjelovanju u kulturnim aktivnostima te nejednaku pristupu financijskim i drugim materijalnim dobrima zajednice. I opravdano se može postaviti pitanje kako osigurati da sve veći broj starijih građana uživa dostojanstvenu starost i bude trajno društveno uključeno.

Istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju da su prema starim osobama još izražena negativna stajališta i stereotipi. Stereotipi su najčešće utemeljeni na nedovoljnu poznavanju starenja i starosti, kao i iskustvima u odnosima sa starijim osobama. Većina ljudi izbjegava misliti o starosti i starenju, smatrajući nužno da starost nosi niz negativnih situacija i ishoda situacija.

Neki od najčešćih predrasuda prema starim osobama su da su stari ljudi senilni, da su kruti u svojim promišljanjima i ponašanjima, da teško prihvaćaju promjene, da su osamljeni, tužni i nesretni, čangrizavi i nesamostalni. S druge strane, većina je osoba kontradiktorna u svojim stajalištima prema starijim osobama; obično kažu da ljudi s godinama postaju blaži i tolerantniji, ali i da postaju ćudljiviji; smatraju da s godinama dolazi do opadanja u tjelesnom funkcioniranju, ali i da su stariji hipohondri; starijima pripisuju senilnost, a s druge strane ih proglašavaju mudrima; o starosti govore kao o »zlatnim godinama«, ali stare osobe proglašavaju depresivnima i u stalnom strahu od smrti.

Optimizam pamćenja

Jesu li stariji ljudi sretni i zadovoljni ili pak nezadovoljni svojim životom ovisi o brojnim čimbenicima. Većina starih osoba čini retrospekciju i evaluaciju svojega života i cjelokupnoga iskustva. Starost jest razdoblje života u kojem dolazi do objektivnoga smanjenja tjelesnih funkcija i zdravlja; dolazi i do niza psihosocijalnih pitanja i problema (npr. smanjenje novčanih sredstava, gubitak voljenih osoba, potreba da se izbjegne samoća ili osamljenost). Psihosocijalna kriza u tom razdoblju proizlazi iz evaluacije vlastitoga životnoga puta. No bez obzira na brojne objektivne »nedaće«, ako je evaluacija života pozitivna, osoba smatra da je u njezinu životu postojao red, da je u životu našla određeni smisao, da je zadovoljna onim što je učinila i postigla. Stare osobe koje doživljavaju na taj način svoj život i svoju prošlost samoaktualizirane su osobe, osobe koje u manjoj mjeri doživljavaju strah od smrti jer su u određenoj mjeri svjesni da oni i dalje žive u svojim potomcima ili u svojim djelima. Pojedinci koji smatraju da je njihov život bio promašaj, da nisu postigli sve ono što su htjeli ili željeli, da im život nije bio ispunjen, odnosno smatraju da su ostali nešto dužni, nemaju adekvatan integritet ega. Oni se plaše smrti, zaokupljeni su nečim iz prošlosti, što u njih izaziva neugodu. Takvi pojedinci skloni su projekciji, okrivljujući druge za vlastite promašaje i neuspjehe, potiskujući sve ono što izaziva neugodu, odnosno sve ono što ih podsjeća na vlastite neuspjehe i sve ono što je štetno za integritet ličnosti. Tako se javlja zaborav za promašaje, grijehe, neugode, a u sjećanju ostaju samo ugodni trenutci. Navedeno se zove optimizam pamćenja, što se često susreće u starih ljudi. Tako se nerijetko čuju rečenice kako je u njihovo vrijeme sve bilo ljepše, bolje i drugačije nego danas, bolje od sadašnjosti koja je loša.

Mirovina – sreća ili kazna?

Kvaliteta života starijih osoba, iako je povezana s tjelesnim zdravljem i funkcioniranjem, ne mora biti izravno ovisna o zdravstvenim čimbenicima. Neki stari ljudi žive kvalitetno i zadovoljni su vlastitim životom usprkos narušenu zdravlju i obrnuto. Stoga se postavlja pitanje zašto neki pojedinci vlastitu starost doživljavaju kao određeni izazov, u njoj pronalaze novi smisao i zadovoljni su svojim životom, a umirovljenje doživljavaju kao nagradu, dok drugi pak starost dočekuju tužni, nezadovoljni te u starosti razvijaju određene psihičke poteškoće poput depresije i anksioznosti, a umirovljenje doživljavaju kao kaznu i gubitak socijalne uloge.

Neki stari ljudi žive kvalitetno i zadovoljni su vlastitim životom usprkos narušenu zdravlju i obrnuto. Stoga se postavlja pitanje zašto neki pojedinci vlastitu starost doživljavaju kao određeni izazov, u njoj pronalaze novi smisao i zadovoljni su svojim životom, a umirovljenje doživljavaju kao nagradu, dok drugi pak starost dočekuju tužni?

Odlazak u mirovinu velik je preokret u životu na koji većina ljudi nije pripremljena. Dolazi do naglih promjena navika, običaja, aktivnosti, mijenjaju se obveze, prekida se komunikacija s kolegama s posla, gubi se socijalna uloga, što često dovodi do niza ozbiljnih poremećaja u organizaciji života. Uz to, prihodi se znatno smanjuju, što pogađa umirovljenika, a time otežava prilagodbu. Osoba naglo ima »višak« vremena koje treba adekvatno popuniti. Ako pojedinac nakon umirovljenja ne strukturira na odgovarajući način svoje vrijeme, često dolazi do gubitka interesa, nepovjerenja, nezadovoljstva, gubitka samopoštovanja, osjećaja nekorisnosti i odbačenosti, osamljenosti i do sve veće otuđenosti.

Osamljenost se u starih osoba javlja češće nego u drugim životnim fazama, a razlozi leže u tome što se broj osoba s kojima je pojedinac bio u vezi smanjuje s porastom dobi, a mijenja se i intenzitet emocionalnih odnosa. Gubitak supružnika, odlazak djece iz kuće, umirovljenje te pojava bolesti najčešći su uzroci osamljenosti. Koliko je tko osamljen ne ovisi isključivo (ili ovisi u vrlo maloj mjeri) o objektivnim čimbenicima – koliko tko ima prijatelja, nego ovisi o tome kako se osoba osjeća u tim socijalnim interakcijama. Pojedine stare osobe mogu imati vrlo malo prijatelja i/ili poznanika i osjećati se vrlo ugodno. S druge strane osoba može biti okružena brojnim ljudima, a pri tome se osjećati osamljeno i deprivirano.

Istraživanja su pokazala da su najosamljeniji udovice i udovci; djeca su napustila roditeljski dom, osnivajući vlastitu obitelj, što dovodi i do osjećaja gubitka roditeljske uloge. U tradicionalnijim društvima u nekadašnjim patrijarhalnim obiteljima više generacija živjelo je na okupu. Međutim, danas mladi postaju sve samostalniji, stvarajući svoju obitelj, odvajaju se od roditelja, a stare osobe često ostaju same.

Za uspješno starenje odnosno za zadovoljstvo životom vrlo su važne socijalne aktivnosti i interakcije koje se starenjem sve više ograničavaju zbog umirovljenja. Prilagodba pojedinca na starost, njegovo zadovoljstvo životom i stupanj blagostanja u uskoj su vezi sa zadržavanjem prijašnjih socijalnih navika. Što je veća fiziološka, psihološka i socijalna razina aktivnosti pojedinca, to će njegovo zadovoljstvo životom biti veće. U skladu s tim se aktivno starenje počinje poistovjećivati s kvalitetnim starenjem, a određuje se kao aktivno sudjelovanje starijih osoba u različitim segmentima života društvene zajednice.

Umirovljenje je tranzicijska životna faza koja traje nekoliko godina. Proces prilagodbe na mirovinu mnogo je kompleksniji nego što se ranije mislilo, pri čemu umirovljenje ima različito značenje za ljude s obzirom na promjene koje izaziva u životu osobe i obitelji. Neke od uobičajenih pozitivnih promjena su: više se vremena provodi kod kuće, nema određenoga rasporeda obveza, više slobodnoga vremena za susrete s članovima obitelji i prijateljima. Uobičajeni negativni aspekti umirovljenja su: smanjenje razine prihoda u odnosu dok je pojedinac bio zaposlen, smanjenje samopoštovanja zbog gubitka radne socijalne uloge, gubitak identiteta kao pripadnika profesije, gubitak profesionalnih socijalnih kontakata, eventualni gubitak zdravlja te promjene u obiteljskim odnosima.

Muškarci češće percipiraju umirovljenje kao stresan životni događaj nego žene; češće razvijaju osjećaj neadekvatnosti, nesigurnosti, obeshrabrenosti i pomalo izgubljenosti u novoj ulozi. Za razliku od muškaraca, žene se lakše prilagođavaju procesu umirovljenja jer su tijekom života iskusile više socijalnih uloga i doživjele mnogo promjena uloga, što im omogućava veću fleksibilnost, a samim time se i lakše suočavaju s promjenama koje donosi umirovljenje.

Rizik za visokopozicionirane

Oni koji su nedavno umirovljeni češće percipiraju umirovljenje kao kritičan događaj od osoba koje su već neko vrijeme u mirovini, što upućuje na to da se početni šok izazvan umirovljenjem s vremenom prevladava kako se ljudi počnu prilagođavati na nove uloge. Prestanak radne aktivnosti u određenoga broja ljudi, osobito onih koji su većinu svojih interesa u radnom razdoblju podredili profesionalnim aktivnostima, i odlazak u mirovinu može biti uzrok teških osobnih kriza, pa i prerane smrti. Visokorizičnoj skupini starih ljudi koji mogu imati teške posljedice zbog odlaska u mirovinu pripadaju pojedinci koji tijekom svoga radnoga vijeka nisu uspjeli uspostaviti ravnotežu između profesionalnih te obiteljskih i osobnih preokupacija, zanemarujući ostale interese na račun profesionalne aktivnosti. Rizik od krize umirovljenja posebno pogađa osobe na rukovodećim položajima te vrhunske stručnjake.

Društvena nerazboritost

Starije osobe društveno su osjetljiva kategorija stanovništva kojoj je potrebno osigurati dodatne uvjete da bi uživali svoja prava i imali kvalitetan život, u skladu s njihovim stvarnim potrebama i interesima. Istraživanje provedeno na hrvatskom uzorku pokazalo je da se osobe treće životne dobi osjećaju odbačeno, kao društveno nekorisne, da su prepuštene same sebi kad imaju određenih problema, da su često ismijavane zbog starosti i godina života. Isto istraživanje navodi da se starije osobe čija se prava krše u obitelji, domu, javnim službama ili na ulici izrazito rijetko odlučuju zatražiti pomoć ili prijaviti nekomu takav postupak. Usprkos navedenomu, ispitanici sebe ne vide kao ugroženu kategoriju stanovništva koja nema više što ponuditi zajednici u kojoj živi, smatrajući da itekako imaju što ponuditi društvu u smislu vrijednih znanja i vještina koja su stjecali tijekom života. Nažalost, ta znanja i vještine nisu iskorištene ponajprije zbog neadekvatne društvene brige za ljude nakon umirovljenja, nedostatka odgovarajućih programa za starije osobe, prevladavajućega stajališta da mirovina znači kraj profesionalnoga djelovanja i predrasuda o starijim osobama, ali i zbog nedostatka inicijative među njima samima. Navedeno potvrđuje da se društvo ponaša neracionalno jer propušta iskoristiti akumulirana znanja i iskustvo koje posjeduju starije generacije.

Hrvatska pripada skupini zemalja koje imaju visok udio starijih osoba bez mirovinskih primanja, osobito kad je riječ o starijim ženama. Taj segment starije populacije ima lošije pokazatelje kvalitete života od starijih osoba koje primaju mirovine. U najlošijem su položaju starije osobe koje nemaju mirovinu ni druga primanja, a žive same. Društvo u cijelosti, ali i pojedinci bi trebali voditi veću brigu o umirovljenicima, organizirajući odgovarajuće programe koji će omogućiti veće uključivanje starih osoba u socijalne interakcije i programe koji će smanjiti predrasude i stereotipe da je odlazak u mirovinu kraj profesionalnoga djelovanja te da su stare osobe nekorisni članovi društva.

IZVORPrilika br. 3/2020.
Prethodni članakVRJEDNIJE OD KRUHA, NOBELA I NAFTE S Kristom na zdencu
Sljedeći članakŠESTO VELIKO IZUMIRANJE VRSTA Što ako kukci nestanu?