Od 24. veljače, kad je Rusija napala Ukrajinu, ondje je prema procjenama do Uskrsa poginulo više od 46 tisuća ljudi, a ozlijeđeno oko 12 tisuća. Uništene su tisuće zgrada, pričinjena šteta računa se na više od 500 milijarda američkih dolara. Prema službenim podatcima, ubijeno je više od 1700 civila, od toga 157 djece, a ranjeno oko 2300 osoba, među kojima je 250 djece. Izbjeglo je oko 4,7 milijuna ljudi, od toga u Njemačku oko 350 tisuća. Njemačka se, poput Hrvatske, raduje novoj radnoj snazi, a njezini političari i ostali građani na različite načine reagiraju na rat u Ukrajini. Tradicionalni uskrsni marševi, hodnje kojima još od šezdesetih godina prošloga stoljeća mirovne inicijative traže strukturne promjene u politici koje bi umanjile mogućnost ratovanja, ove su godine bili u znaku Ukrajine. Međutim, ovogodišnje hodnje djelovale su prilično anakrono. Geslo toga pokreta, »stvoriti mir bez oružja« (Frieden schaffen ohne Waffen), s obzirom na stanje u Ukrajini, ne pruža nekakvu posebnu perspektivu, posebice kad se sa svih strana čuju pozivi na isporuku oružja napadnutoj Ukrajini. Slovački ministar obrane Jaroslav Nađ, koji je ruskoga predsjednika Vladimira Putina usporedio s Hitlerom, izjavio je neki dan da bi Putin, ako ga se ne zaustavi, mogao u svojem osvajačkom pohodu krenuti dalje prema zapadu. »Ukrajina se doslovce bori za našu budućnost«, rekao je Nađ. Te su njegove riječi odjeknule i u Ukrajini i u Njemačkoj. Ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj Andrij Melnik rekao je da uskrsni mirovni marševi u Njemačkoj nemaju veze ni s Uskrsom ni s mirom. I brojni njemački političari poručili su kako pacifizam u okolnostima rata u Ukrajini predstavlja samo lijep san. Što onda može učiniti Njemačka, jedna od vodećih zapadnih sila, kako bi se zaustavilo krvoproliće? Neki cinično poručuju da bi mogla učiniti mnogo, ali će biti prekasno.
Ukrajina je u središtu pozornosti, pa ako joj zapadne sile i ne mogu pomoći onoliko koliko joj je potrebno, barem joj dopuštaju da govori što hoće, da javno potiče njihovu lošu savjest.
Steinmeier je potom čak priznao neke pogrješke u odnosu s Rusijom, ali ni on, kao ni ukupna njemačka politika, ne nudi rješenje koje bi zaustavilo rat.
Kad je riječ o mreži koju spominje Melnik, ona nije nepoznata ni nevidljiva. Povezanost Njemačke i Rusije, ponajprije u gospodarskom smislu, težnja je njemačke politike već stoljećima. Ta dva velika gospodarska diva neprestano se pokušavaju dogovoriti kako podijeliti interesni kolač. Ponekad pritom nastanu napetosti, ponekad toliko narastu da međusobno zarate, ali već od prvoga dana sukoba razmišljaju kako će nastaviti surađivati kad se sve smiri. Njemačka i Rusija sustavno izgrađuju svoje gospodarske veze, a Steinmeier je samo neka vrsta predvodnika u tome, on je najvidljiviji, stoji na čelu sustava koji formalno i neformalno plete mrežu suradnje s Rusijom. Dio te mreže jest i svojedobni njemački kancelar Gerhard Schröder, koji je praktički odmah nakon odlaska s mjesta šefa njemačke vlade 2005. postao predsjednik nadzornoga odbora poduzeća koja su gradila plinovod Sjeverni tok. Taj detalj u njegovoj karijeri presedan je u njemačkoj politici, ne pamti se da je neki vodeći političar prije njega nakon odlaska s dužnosti preuzeo tako osjetljivu dužnost. Ali ovdje je riječ o Rusiji, pa se i Schröderu progledalo kroz prste. Nakon napada Rusije na Ukrajinu u Njemačkoj su se javile kritike na račun Schrödera, neki su čak tražili da ga se sankcionira, ali u međuvremenu to je utihnulo, a njegovo se ime sada povremeno spominje glede mogućega posredništva prema Moskvi.
Njemačka trgovinska razmjena s Rusijom 2016. godine iznosila je oko 50 milijarda eura. Prije toga je nekoliko godina opadala zbog krize na tržištu nafte i plina, a nakon toga je nastavila rasti. Više od 20 posto ruskoga izvoza dolazi iz Njemačke, ispred nje je samo Kina. Oko 7,5 posto ruskoga izvoza ide u Njemačku. Njemačka je s oko 20 milijarda eura jedan od najvećih inozemnih investitora u Rusiji.
Oko 40 posto svojih potreba za naftom i plinom Njemačka zadovoljava uvozom iz Rusije, što dovoljno govori o njezinoj ovisnosti o ruskim energentima, a gospodarska razmjena dviju zemalja pokazuje na čemu se temelji uzajamna ovisnost. Oko 17 posto njemačkoga izvoza u Rusiju čine strojevi, hrana 10 posto, vozila i dijelovi 8,5 posto, a elektrotehnika oko 5,5 posto. Ukratko, Njemačka je ovisna o ruskim energentima, a Rusija o njemačkoj hrani i tehnici. Prije nekoliko godina, jedan dobar poznavatelj prilika u Rusiji ovako je opisao inferiornost ruskoga gospodarstva: »Rusija se ponosi najmodernijim vlakovima, ali na njima piše ‘Siemens’«.
Za usporedbu, trgovinska razmjena između Njemačke i Ukrajine iznosi 8,5 milijarda eura, Ukrajina je 41. po veličini trgovinski partner Njemačke.
Uzajamna isprepletenost svjetskoga gospodarstva i mreže interesa svjetskih sila razlog su tomu da napetosti i sukobi u svijetu često imaju nejasnu pozadinu, da u njima nije uvijek jasno tko je na čijoj strani i da ponekad traju unedogled. Njemačka je vodeća sila u Europskoj uniji i jedan od glavnih političkih i gospodarskih čimbenika na Zapadu. Njezini nacionalni interesi rezultat su povijesnih zbivanja, posebice odnosa u Europi koji su svojedobno kulminirali razdobljem nacionalsocijalizma, kao i gospodarskih interesa. Njemačka svojim gospodarskim utjecajem u svijetu jamči blagostanje svojim građanima. A blagostanje je opet, prema uvriježenomu mišljenju, jamac mira. No u okolnostima ruskoga napada na Ukrajinu, ta formula nije od velike pomoći.
Njemačka dosljedno već desetljećima gradi svoju poziciju pouzdanoga partnera među zapadnim saveznicima, uključujući i njezinu ulogu u širenju Europske unije i NATO-a. Njemačka je bila jedna od onih zapadnih sila koje su svojedobno davale Ukrajini nadu da će jednoga dana postati dio zapadnoga svijeta, a istodobno obećavale Rusiji da se NATO ne će širiti na istok. Njemačka je pouzdan čimbenik u svijetu, vjerodostojan sugovornik, a upravo na toj svojoj vjerodostojnosti ona i gradi svoj utjecaj. Ali istodobno nastoji izići u susret Rusiji gdje god je to moguće.
Njemačka i sada nastoji biti dosljedna, ali odjednom se našla u procijepu između različitih realnosti, između uhodanih međunarodnih procesa na jednoj strani i neuračunljivosti ruskoga vodstva na drugoj, između složenih pravila odlučivanja koja joj jamče stabilnost i potrebe da brzom podrškom Ukrajini spasi svoj obraz.
Njemački ministar financija Christian Lindner najavio je uoči Uskrsa da će se proračunski iznos namijenjen jačanju sigurnosti inozemnih partnera povećati na dvije milijarde eura. Više od milijarde trebalo bi otići za Ukrajinu. Točnije, tim bi iznosom trebalo biti plaćeno teško oružje koje je Ukrajini nužno za obranu. Sad, koliko bi oružja Ukrajina mogla kupiti za taj iznos i može li ono imati odlučujuću ulogu, drugo je pitanje. Spomenuti ukrajinski veleposlanik kaže da mu u tom pogledu ništa nije jasno. Ni njemu, ni njegovoj vladi. Za njega je najava povećanja njemačke pomoći na prvi pogled dobra vijest, ali tvrdi da Nijemci njegovu vladu nisu o tome informirali i da ona ne zna ništa ni o visini pomoći ni o postupku kojim bi se ona omogućila.
Problem je doista u postupku. Njemački oporbeni političari poručuju da bi rat mogao završiti dok njemačka pomoć stigne. Jer, ovdje je riječ o intervenciji u državni proračun, što znači da to nadležna tijela, uključujući i Bundestag, moraju odobriti, a procedura je takva da bi to moglo potrajati do ljeta. A što se sve može dogoditi u Ukrajini do ljeta, neka pitaju stanovnike gradova koji su svakodnevno izloženi ruskomu granatiranju. Dok se Nijemci prepiru o pomoći Ukrajini, Ukrajince se evakuira iz opkoljenih gradova, a Rusi tvrde da su samo u Mariupolju pobili više od četiri tisuće ukrajinskih vojnika.
Kad negdje izbije rat, u mirnim i stabilnim državama odmah kreću kalkulacije, počinje izračun troškova. Tako se kalkuliralo u zapadnim državama svojedobno kad je bila napadnuta Hrvatska, svi su pokušavali izračunati kako će se to odraziti na međunarodnu trgovinu, na burze, koliko će porasti cijene. Tako se danas računa i u Hrvatskoj, svi su zabrinuti kako će se rat u Ukrajini odraziti na porast životnih troškova. Tako se ponašaju Hrvati, tako se ponašaju Nijemci i građani svih zapadnih država. Zapad je na rat reagirao sankcijama, u međuvremenu su Rusiji uvedene brojne kazne koje bi trebale znatno oslabiti njezinu gospodarsku moć, a time i otupiti oštricu njezina ratnoga stroja. No Zapad je ovisan o Rusiji, pa se sankcije dijelom vraćaju poput bumeranga. Nedavno je to slikovito opisao šef »Mercedesa« Ola Källenius, koji se usprotivio prekidu isporuke energenata iz Rusije tvrdeći da Njemačka uopće ne može djelovati u međunarodnoj zajednici ako njezino gospodarstvo oslabi. »Ne pomažemo Ukrajini ako slabimo sebe«, izjavio je.
A rat u Ukrajini, ako Putin ne odluči upotrijebiti atomsko oružje, ne će zaustaviti svijet. Ratovi su dio kalkulacija, od onih geostrateških do onih privatnih kad kućanstvo pokušava izračunati koliko će porasti cijena plina. I u ovoj prilici svatko misli na svoju budućnost, na svoje izglede i perspektive.
Njemačka mora izvoziti da bi preživjela i da bi svojim građanima osigurala blagostanje na koje su naviknuli. Da bi izvozila, mora na jednoj strani očuvati odnos povjerenja s inozemnim partnerima, a na drugoj održati visoku razinu kvalitete svojih proizvoda. Može se to reći i ovako: Na jednoj strani mora dosljedno zastupati interese Zapada i njegove vrijednosti, ma što se pod tim u međuvremenu mislilo, a na drugoj strani mora biti pouzdan partner i onim režimima koji imaju novac i utjecaj, ali za Zapad i njegova pravila mare koliko i za crno pod noktom. Nadalje, Njemačka je desetljećima bila predvodnik u izgradnji zapadnoga svijeta, vjerni suradnik Amerike u arhitekturi društvenih i međunarodnih odnosa, ali je i ona, poput svojih zapadnih partnera, zanemarila činjenicu da njihova pravila ne vrijede svagdje, štoviše, da ih ne poštuju oni koji u jednom trenu mogu ugroziti čitavu svjetsku sigurnosnu arhitekturu, pa i njih same.
