Pokora se često zamjenjuje pojmom kazne. Za kršćanski svjetonazor to je posve neprihvatljivo. Općenito pojam kazne nema što tražiti u ljudskom duhovnom promišljanju i doživljavanju stvarnosti. Izopćiti ga valja što prije kao herezu, i to lošu.
Odricanje je udaljavanje od čega (ili koga) te je vrsta pokore. Pokora služi upravo u svrhu pokoravanja, podlijeganja, u kršćanskom slučaju, Bogu. Zašto je to potrebno? Zašto Bog od ljudi traži takvu vrstu napora i sile? Upravo poradi čovjekova dobra i zbog njegove naravi sklone od Boga se odijeliti i Bogu se protiviti. Povijest spasenja to je dokazala nebrojeno puta. Danas se nevjerojatno malo ljudi aktivno protivi Bogu, ali protiviti se Božjemu Zakonu – nije im strano. A ne dođe li to na isto? Biblija na mnogo mjesta potvrđuje tu tvrdnju, stoga je pokora nužna, odricanje bitno.
U središtu nikada nije objekt (čega se odricati) nego subjekt i motiv (zbog koga i zašto se nečega odricati).
Pokora nije lagana, ali donosi duboku radost. Brak je pokora jer se supružnici odriču svih drugih muškaraca i žena na svijetu u korist svoje supruge ili supruga, a to je samo jedan, svima blizak primjer. Dakle, pokora i odricanje kao utjelovljenje pokore itekako može donijeti radost i ispunjenje. Treba ponoviti, nije laka – ali donosi mnoštvo dobrih plodova!
Zato se ne treba bojati pokore i odricanja, ne opterećujući se detaljima, ni drugima – kako drugi to čine. Neka svačija žrtva bude Bogu mila. Žrtva, odricanje, pokora – zacijelo nisu najpopularniji pojmovi sadašnjega vremena. Nasuprot njima, uživanje, laksizam, bezbrižnost i drugi stoje na vrhu ljestvice poželjnih ponašanja. No možda je upravo ova korizma dobra prilika pitati se: Želimo li biti Božji ili svjetovni? Čiji sam ja? Božji ili nečiji drugi? Neka je blagoslovljen i radostan korizmeni hod svima!