Drugi dan održavanja 63. teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu, srijeda 25. siječnja, bio je s obzirom na dotaknute teme, pa i sučeljavanja suprotnih stajališta, možda najdinamičniji na čitavu skupu koji se bavio temom »Crkva u službi otpornosti pojedinaca i zajednica: prilike, vizije, otpori«. Već je prvo predavanje, ono o djelovanju vjernika u politici koje je održao dr. Jakov Žižić, dalo na znanje da je jaz između življene vjere i sve sekulariziranijega društva stvarnosti sve dublji te da taj jaz stavlja pred vjernike i Crkvu ozbiljne dvojbe. Posebnu pozornost privlače predavačeve rečenice: »Moje je mišljenje da kršćanin u suvremenoj demokraciji ne će pronaći političku stranku koja želi zastupati kršćansku etiku. Čak i da neke žele, moje je mišljenje da realno ne mogu odgovoriti na etičke zahtjeve kršćanstva.«
No što onda činiti? »Tražiti zajedničke vrijednosti i ciljeve«, surađivati s kim se može i oko čega se može, predložio je dr. Žižić. Rekao je da su brojne međunarodne organizacije, vladine i nevladine, vrlo ideološki pristrane i teže iskorjenjivanju društvenih norma povezanih s kršćanstvom. »No mislim da se kršćani definitivno trebaju kloniti psihoze urote i ideje stalne vanjske opasnosti«, rekao je dr. Žižić.
Ipak, je li ljudski i psihološki održivo znati da si ugrožen, da te žele učiniti beznačajnim, a pritom ne reagirati, nego štoviše surađivati, »saditi tikve« s onim tko ti ne želi dobro?
Te su dvojbe jasno došle do izražaja u izlaganju dr. Mladena Parlova i nakon njega. »Procesi dezintegracije kršćanske kulture«, »agonija Europe«, »zalaz Zapada«, »kraj kršćanstva« – samo su neke sintagme (neke su naslovi djela velikih mislioca) kojima je splitski teolog opisao suvremeno stanje duha s kojim se suočava Crkva na Zapadu. Što se takvim prilikama treba ili može činiti? Prva mogućnost jest »Benediktova opcija« (naslov glasovite knjige Roda Drehera), tj. »povući se iz svijeta i početi polako graditi novi svijet«. Drugu opciju nude konzervativne ili ultrakonzervativne skupine, što prema predavaču u sadašnjim okolnostima nema perspektivu. Treća ja opcija ono »što čine mnogi svećenici, pa i biskupi: uskočiti u vlak promjena, pa ponekad i bez pitanja kamo sve to vodi«. U četvrtoj opciji splitski teolog vidi rješenje »koje se uvijek pokazalo dobitnim u svim krizama: iznova zauzeto živjeti vjeru u Isusa Krista«. Rješenje je, dakle, u »obnovi Crkve u glavi i u udovima, u obraćenju«, rekao je dr. Parlov apostrofirajući odgovor sv. Majke Terezije na pitanje kako je moguće mijenjati svijet: »Promijeniti sebe i vas.«
Kakve to posljedice ima za Crkvu? Treba »svjesno prihvatiti ulogu malenih, posljednjih«. Svećenicima je dr. Parlov među ostalim poručio: »Vjernici koji budu ostali s nama, to malo stado, tražit će od nas ono što im i trebamo dati, a to je živoga Boga. To je u biti naše poslanje: ne riješiti klimatske promjene, ne riješiti humanitarne probleme. To je važno, ali ne najvažnije.« Upozorio je da predstoje još veći izazovi od sadašnjih, poput transhumanizma i metaverzuma, ideje prema kojoj »svatko ima svoga avatara… tako da ćemo živjeti preko mreža, a u stvarnom ćemo životu živjeti život zombija«. Referirajući se i na knjigu Chantal del Sol »Kraj kršćanstva«, splitski je teolog rekao da buduća prijetnja »nije ateizam, nego kozmički panteizam, a pojavila se i nova religija – to je ekologija, koja, parazitirajući na kršćanstvu, ima svoje dogme, liturgije, kateheze«…
U raspravi je istaknuto da upravo kršćanstvo ima što reći o ekologiji te da, u duhu enciklike »Laudato si’« pape Franje, nije dobro zazirati od nje. Dr. Parlov se složio s primjedbom, uz napomenu da »do toga važnoga treba doći polazeći od najvažnijega, od Gospodina Boga«. U raspravi se čulo i to da je »uloga Crkve… upozoriti gdje nam opasnost vreba« te da »Crkva mora biti budna«.
U raspravi je dotaknuta i aktualna tema molitve muškaraca na javnim mjestima. Dr. Parlov je rekao da, premda ne vjeruje da će inicijativa postići neki uspjeh, smatra da je riječ o vjernicima koji »ne prihvaćaju olako« postulate agresivnoga relativizma i pokušavaju se boriti na svoj način. »Pustio bih slobodu da se i na taj način izražava protest«, rekao je dr. Parlov. Drugi je pak glas u raspravi rekao da bi umjesto riječi protest možda bilo primjerenije reći »vapaj«, tj. da je riječ o »važnom znaku za pastire i za Crkvu«. Dr. Parlov je paradigmatski zaključio da je potrebno »sa svijetom biti, ali u svijetu ima procesa koji nisu dobri: imamo se pravo tomu suprotstaviti, imamo se pravo protiv toga boriti«.
Oko jednoga zacijelo nema spora: Crkva mora snažnije i sveobuhvatnije odgajati svoje vjernike. Zanimljivo, do vrlo je sličnih zaključaka po tom pitanju došlo dvoje predavača krenuvši s drugačijih polazišta. Dr. Ružica Razum, govoreći o suvremenom nagnuću k mitu vječne mladosti i o odbijanju odraslih da odrastu i preuzmu svoje odgovornosti, rekla je: »Vrijeme je da se u našem pastoralu zaustavimo na pitanju odrasle osobe, zreloga vjernika. Naime, naša pastoralna pozornost još je uglavnom usmjerena na djecu te eventualno na starije osobe. Želimo li da novi naraštaji i dalje budu uvjereni i uvjerljivi kršćani, pozornost i snagu valjalo bi usmjeriti prema formaciji i osnaživanju odraslih kršćana.« Za to su potrebne i »stabilne i stalne zajednice u kojima se njeguje vjera« i u kojima je moguće »iznova otkriti svoje korijene«, rekla je dr. Razum u popodnevnoj sesiji drugoga dana TPT-a.
Sa stajališta »muka po katehezi« župnika pastoralca problemu je u posljednjem predavanju na skupu pristupio Tomislav Čubelić. Njegov facit glasi: »Kateheze treba izvrnuti naglavce, tj. početi od braka i obitelji, zatim dolaze mladi, zatim krizmanici, a onda djeca. Krist je katehizirao odrasle.« Zauzeo se i za osmišljavanje prikladnih sadržaja za katehezu za odrasle, za što posljednju odgovornost snosi mjesni biskup. S mjerom sebi vlastite duhovitosti, splitski je svećenik zaključio: »Inače će novo vino koje svijet stvara poderati i ono malo starih mješina u katehezi mladih, braka i obitelji. Amen!«
Rasprave nakon pojedinih izlaganja pokazale su da ni druge teme, koje ovdje nisu apostrofirane, nisu sudionike TPT-a ostavile ravnodušnima. Govoreći o »djelovanju svećenika u vremenima krize«, dr. Josip Bošnjaković osvrnuo se, drugoga dana popodne, na suosjećajnost kao na temeljno potrebno obilježje toga djelovanja. Dva su predavanja posljednjega dana TPT-a, u četvrtak 27. siječnja, sadržajno vratila skup na neke njegove početne i temeljne pretpostavke. Tako je dr. Ante Bekavac istaknuo da Crkva otpornost treba tražiti na vlastitom izvoru: u Isusu Kristu, njegovu evanđelju i u jedinstvu vlastitoga moralnoga života. Dr. Nikola Vranješ je pak, govoreći o krizi kao prigodi za novi korak rasta, ponudio dva pomagala. Jedno je »Katekumenski itinerarij za bračni život«, dokument Dikasterija za laike, obitelj i život, čije bi se smjernice mogle iskoristiti za prevladavanje svih kriza u Crkvi. Drugu je korisnu pomoć dr. Vranješ pronašao u metodi prevladavanja sukoba talijanske međunarodne inicijative »Rondine Cittadella della Pace«.
Završetak
