»Kako se iz euharistije rađaju život i nada za ljude 21. stoljeća koji žive u strahu, koji bi željeli zaštititi stvoreni okoliš, ali ne znaju točno kako bi to učinili, koji su zabrinuti za svoju umornu kulturu i osjećaju da bi bez kršćanstva svijet bio siromašniji, ali ne znaju kako bi tu čudesnu snagu učinili živom i djelatnom za današnje čovječanstvo?« To je pitanje domaćin 52. međunarodnoga euharistijskoga kongresa u Budimpešti, budimpeštansko-ostrogonski nadbiskup kardinal Peter Erdö, stavio pred sudionike simpozija o euharistiji koji je, kao svojevrsni uvod u kongres, održan od 2. do 4. rujna u Ostrogonu. Na skupu je sudjelovalo više od 300 sudionika, među kojima su, osim domaćih Mađara, bili gosti iz Europe, Afrike i Južne Amerike.
Među dvanaest predavača bio je i član Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, koji je održao posljednje od ukupno sedam plenarnih predavanja o temi »Euharistija kao sakrament pomirenja«. Ostala su predavanja održana u manjim radnim skupinama. Osim biskupa Šaška, koji je ujedno predstavljao hrvatske biskupe, na znanstvenom je skupu bio i dr. Ante Crnčević s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Zamoljen da za Glas Koncila »smjesti« znanstveni skup u širi kontekst euharistijskoga kongresa, dr. Crnčević je najprije »smjestio« euharistijske kongrese u njihov povijesni kontekst. »Ideja međunarodnih euharistijskih kongresa rođena je u Francuskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Riječ je o jednom od oblika nastojanja katolika da se u vremenu tadašnjih društvenih mijena jasnije istaknu kršćanski temelji zajedništva, koje izrasta iz euharistijskoga otajstva i sjedinjenja Boga s čovjekom, te da se na vidljiviji način očituje važnost i uloga kršćana u izgradnji društva. Kršćanska obnova čovjeka i društva promatrana je u njezinu izvoru, u euharistijskom otajstvu, a s vremenom su ciljevi kongresa usmjereni prema promicanju prave euharistijske pobožnosti i prema ispravnomu vrjednovanju slavlja euharistije, vežući uz te ciljeve razne pastoralne teme i ucjepljujući slavlja kongresa u razne životne okolnosti Crkve«, rekao je dr. Crnčević, istaknuvši da je prvi takav kongres održan 1881. u Lilleu u Francuskoj.
Što se tiče simpozija, uvriježila se praksa da takvi znanstveni skupovi prate kongrese kao njihov sastavni dio. Dok su kongresi ispunjeni različitim liturgijskim, pastoralnim i kulturnim sadržajima, simpozij kao njihov sastavni dio »ucjepljuje u program kongresa znanstvenom razradom odabrane kongresne teme, koje obrađuju znanstvenici iz različitih zemalja«, rekao je dr. Crnčević, istaknuvši da je »zanimljivost i vrijednost ovogodišnjega znanstvenoga simpozija da je među predavačima bilo više članova Međunarodne teološke komisije«.
Teme o kojima se govorilo, napomenuo je dr. Crnčević, imaju polazište u dokumentu koji je još 2018. godine priredio Papinski odbor za međunarodne euharistijske kongrese pod naslovom »Svi su moji izvori u Tebi – Euharistija, vrelo života i poslanja Crkve«. Dokument se u hrvatskom prijevodu može pronaći na mrežnim stranicama Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese (http://www.congressieucaristici.va/content/dam/congressieucaristici/BUDAPEST2020/FINALECROATO.pdf), kao i na stranicama Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral.
U sažetku skupa koji je objavljen na službenoj stranici 52. međunarodnoga euharistijskoga kongresa stoji da je »jedan od najvažnijih izričaja znanstvenoga skupa bio da nije dovoljna nova evangelizacija ako joj cilj ne bi bilo središte žive vjere (euharistija); da nije dostatan razvoj kateheze koja bi bila usmjerena samo na naviještanje Riječi, nego se živa vjera mora očitovati zauzimanjem u praksi, čiji je dio i liturgijski život«. Iz navedenih je riječi vidljivo da su euharistijska slavlja mjesto na kojem se »lome« izazovi vjere i Crkve u sve sekulariziranijem svijetu. Još je to vidljivije iz sljedećih redaka priopćenja: »Među ostalim (govornici) su istaknuli da je, želimo li da liturgija Crkve živi i u budućnosti, umjesto prihvaćanja desakralizacije i bezobličnosti potrebno prepoznati liturgiju kao sveto događanje u formalnim okvirima. Također je rečeno da evanđelje, koje oplođuje i nanovo stvara ljudsku povijest, i dalje mora isijavati svoju snagu i svoje svjetlo. Tu je i važna poruka da nas poziv k euharistijskomu stolu vodi u samo srce kršćanskoga otajstva.«
Među predavanja koja su prema doživljaju dr. Crnčevića privukla veću pozornost spada prvo okvirno izlaganje kojim je radni dio skupa otvorio talijanski teolog Pierangelo Sequeri. Govoreći o izvornosti i životnosti euharistije, on je naglasio da slavlje euharistije nije tek priprava ili okrjepa za život, nego je sama euharistija život, život u životnom doticaju sa Životom. Shvatiti euharistiju kao »izvor života« ne znači pristupiti joj kao »sredstvu korisnu za život« ili kao »mjestu punjenja baterija za život«, kao da bi pravi život bio negdje drugdje, nego znači živjeti »vraćajući joj se kao izvoru i punini života«, rekao je dr. Crnčević.
