ZAGREB • Plenarnom raspravom na kojoj je sudjelovala većina od ukupno dvanaest predavača završio je u četvrtak 25. siječnja u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta u Zagrebu 64. teološko-pastoralni tjedan na temu »Suvremeni izazovi pastorala i kateheze odraslih«. Polazeći od hrvatske stvarnosti u kojoj se većina deklarira katoličkim vjernicima, ali velik dio njih ne osjeća važnost vlastite vjere ili je prakticira premalo, barem u odnosu na želju Drugoga vatikanskoga koncila koji u »evangelizacijskoj perspektivi… predmnijeva zrele, osviještene i angažirane kršćane«, tradicionalno okupljanje teologa i pastoralnih djelatnika u organizaciji zagrebačkoga KBF-a iznijelo je na vidjelo neke ozbiljne analize, kao i neke prijedloge te poziv na snažniji pastoral i katehezu odraslih koja je – moglo se čuti na završetku skupa – najteže, ali upravo i najvažnije područje pastorala.
Sagledati svijet udruga i interneta
Čuđenje jednoga od sudionika plenarne rasprave nad nekim načinima prakticiranja vjere preko interneta dodirnulo je područje koje se provlačilo kroz mnoga predavanja, a izravno je tematizirano u tri. Riječ je, moglo bi se tako reći, o novim, ili u posljednje vrijeme snažnije izraženim, oblicima prakticiranja i naviještanja vjere, uvjetovanima novim medijima, ali i potrebom vjernika za novim oblicima duhovnosti i/ili povezivanja.
Prvi je, gotovo na samom početku TPT-a u utorak 23. siječnja, problem postavio dr. Stjepan Baloban u predavanju »Analiza vjerske prakse u Hrvatskoj: socijalno-etička i pastoralna perspektiva«. Prvih 10 do 15 godina nakon stjecanja neovisnosti vladalo je »ozračje zajedničkoga traženja cijele Crkve uloge i mjesta laika«. Bio je to jedan od crkvenih prioriteta, rekao je dr. Baloban, spomenuvši tri velika susreta laikata, 1992., 1995. te 2001. u Osijeku. Od tada se to traženje zapostavilo, a laici se snalaze na različite načine. Jedan od njih je organiziranje u udruge, bilo da je riječ o katoličkim udrugama koje su civilno registrirane ili o udrugama koje okupljaju katolike, percipiraju se u javnosti kao glas Crkve, ali ustvari ne predstavljaju Crkvu kao takvu. Drugo je područje novi virtualni svijet, na kojem se uistinu vrlo brojni vjernici informiraju o vjeri i u njoj se formiraju. Budući da je i jedno i drugo područje zapravo nepoznato i nepregledno, dr. Baloban je kako na predavanju tako i na plenarnoj raspravi pozvao da se ono istraži – posao poglavito za teologe i stručnjake – da se o njemu raspravlja, a onda da i pastiri donesu određene smjernice kako bi se vjernici lakše snalazili.
Da internetska prisutnost bude iskustvo rasta
Što se tiče medija, svojim je zaključkom dr. Baloban na neki način anticipirao vrlo zapaženo predavanje koje je komunikolog dr. Igor Kanižaj održao posljednjega dana TPT-a, iznijevši obrise suvremenoga medijskoga svijeta, koji nudi uistinu velike pastoralne i evangelizacijske mogućnosti, ali nosi sa sobom i mnoštvo opasnosti, među kojima je i stvaranje vlastitih »geta«, »mjehurića«, »komora« i »silosa« te beskrajno lutanje virtualnim prostorom. »Jako je važno identificiranje postojećih i u javnosti prisutnih katoličkih pojedinaca, grupa i zajednica koji djeluju u hrvatskom medijskom i virtualnom prostoru«, rekao je među ostalim dr. Kanižaj. Pitajući se kako postići da internetska prisutnost bude iskustvo rasta, istaknuo je potrebu za (također vjerničkom) medijskom pismenošću, trajnim obrazovanjem i primatelja i komunikatora, jednoznačnim smjernicama…
Što nedostaje »konzervativnima«?
»Izgrađuju li aktualne duhovne tendencije Crkve u Hrvata zrelije pojedince i zajednice?« To si je pitanje u naslovu predavanja postavio dr. Franjo Pogorelec. Da će prema tim tendencijama zauzeti načelno pozitivno stajalište – premda nije propustio spomenuti njihove negativnosti i opasnosti – a onda pozvati na dijalog s klasičnom teologijom te, implicitno, i na integraciju u crkveni život, karmelićanin je dao naslutiti kad je na početku govorio o isticanju iskustvenoga znanja kod sv. Terezije Avilske, uz njezinu istodobnu otvorenost »učenoj«, racionalnoj teologiji. Ponajprije dr. Pogorelec je pozitivno ocijenio crkvene pokrete kao što su Neokatekumenski put, karizmatski pokret, Opus Dei.
Na jednak je način pristupio i »međugorskomu fenomenu«.
No najviše je prostora poklonio konzervativizmu, za koji raste interes, posebno među mlađim vjernicima. Vjernost tradiciji, vjerovanje u nepromjenjivi moralni zakon koji potječe od Boga, reakcija na liberalnu ideologiju Zapada koja se agresivno nameće, protivljenje »pomodnomu kršćanstvu« – to su neke od ključnih kategorija pomoću kojih je predavač opisao konzervativizam, a koje u svojem nauku propovijeda i Crkva kao takva. »Čini se da je glavni problem konzervativne tendencije poistovjećivanje s jednim, doduše dugim povijesnim razdobljem… koje nazivamo ‘christianitas’ (kršćanskost). Oni zanemaruju patrističko razdoblje, posebno prva četiri stoljeća. Kad bi prihvatili i tu tradiciju, ne bi imali problema s liturgijskom reformom, pričešću na ruku, a možda i ne bi klečali na trgu, nego bi eventualno stajali. Štoviše, ne bi imali ni problema s najosporavanijim koncilskim dokumentom, ‘Dignitatis humanae’, koji govori o načelu slobode vjere za sve kao temeljnom ljudskom pravu. (…) Možda bi trebalo ozbiljnije shvatiti povijesnu činjenicu da živimo u promjeni epohe i da naše vrijeme… sve više sliči prvim stoljećima«, rekao je predavač, koji je vrlo kritički govorio i o »adolescentskom progresizmu«. »Statistički podatci nedvosmisleno pokazuju da su Crkve i crkvene zajednice koje više podilaze duhu vremena u znatnom brojčanom padu«, rekao je dr. Pogorelec.
Zahtjevi koncilske vizije Crkve
Radni dio TPT-a otvorila je u utorak 23. siječnja uvodnim predavanjem dr. Ana s. Thea Filipović stavivši naglasak na sadržaje i metode kateheze odraslih u kontekstu promjena u društvu i u Crkvi, posebno u odnosu na zahtjeve koje je pred nju postavio Drugi vatikanski koncil sa svojom obnovljenom vizijom Crkve i njezina poslanja. Sudeći prema raspravama, vrlo zapaženo predavanje prvoga je dana održao i dr. Ivan Šarčević, koji je izdvojio sedam obilježja zrele vjere: ona je osobna, odgovorna, zahvalna, opuštena, skromna, poučljiva i, nadasve, svjedočena s ljubavlju. Na završetku prvoga dana o potrebi da Sveto pismo prožme čitav pastoral kako bi Božja riječ izgrađivala odrasle vjernike govorio je dr. Stipo Kljajić.
Pitanjem navještaja Boga u promjeni epohe bavio se, u drugom danu TPT-a, dr. Hrvoje Kalem, ponudivši reimaginaciju kao sredstvo oblikovanja nove slike o Bogu u navještaju odraslima. O »preduvjetima pastorala i kateheze odraslih za zrelost kršćanskih zajednica« govorio je dr. Nikola Vranješ, o »katehezi odraslih u perspektivi evangelizacije i nove evangelizacije« dr. Denis Barić, a neke je elemente preobrazbe kateheze odraslih obradio dr. Ivica Jurić. A da dobrih primjera već ima, posvjedočila su dva predavanja. Zagrebački je svećenik Marko Vuković u drugom danu TPT-a govorio o pastoralu braka i obitelji kao povlaštenu mjestu odgoja odraslih u vjeri, a o katehezi osoba s invaliditetom – kojih u Hrvatskoj službeno ima više od 600 tisuća – spoznaje i iskustva pred završetak skupa iznio je svećenik Varaždinske biskupije Leonardo Šardi.
Rad u skupinama odrazio širinu pastorala odraslih
