OLIVER MAKSAN, UREDNIK NJEMAČKOGA KATOLIČKOGA LISTA »DIE TAGESPOST« O mnogim pitanjima u njemačkom katolištvu više nema jedinstva u vjeri, no do loma formalno ne će doći

Foto: Tagespost | Oliver Maksan
»Učiti od njemačkih protestanata znači učiti gubiti. Posvemašnja prilagodba prevladavajućoj društvenoj struji, uvođenje društvenih i ekoloških tema umjesto naviještanja kršćanske vjere siguran je put u beznačajnost«

Nedavni prosvjedni blagoslovi istospolnih parova u stotinjak crkava u Njemačkoj i ponegdje u Švicarskoj skrenuli su pozornost javnosti, kako katoličke tako i šire, na život Crkve u Njemačkoj. Nažalost, akcija nije bila izoliran slučaj, tek čin neke radikalne skupine svećenika i laika, nego je odraz načina razmišljanja mnogih katolika u Njemačkoj. Štoviše, propitivanje katoličkoga nauka ne samo o homoseksualnosti, nego općenito o spolnosti, prakse da se za svećenike rede samo (neoženjeni) muškarci, pa i samoga temeljnoga hijerarhijskoga ustroja Crkve ne samo da je legitimno, nego je i formalizirano u takozvanom Sinodskom putu.

Sugovornika za razgovor o Sinodskom putu i temama koje su uz njega vezane Glas Koncila je pronašao u Oliveru Maksanu, uredniku njemačkoga katoličkoga tjednika »Die Tagespost«. Ne baš vedrim temama lakše je bilo pristupiti kad se uspostavilo da je sugovornik hrvatskih korijena. Otac mu je rođen u Pakoštanima. 

Učinak Sinodskoga puta nije pravni, ali je stvaran 
Možete li, iz prve ruke, u najkraćim crtama predstaviti Sinodski put: o čemu je riječ, dokle je stigao?

Sinodski je put okvir, format za razgovor koji su dogovorili Njemačka biskupska konferencija i Središnji odbor njemačkih katolika. S obzirom na crkveno pravo, događaj je »novum«, novina, i istodobno »nullum« – nešto bespredmetno, što nema učinka. Svjesno se izbjeglo pristupiti formi sinode jer bi u sinodu trebao biti uključen i Vatikan. To se željelo izbjeći kako bi se izbjegla ograničenja koja crkveno pravo predviđa za sinodu. Dvjestotinjak delegata prvi se put susrelo početkom 2020. godine. Postoje četiri dijaloške skupine koje se bave temama kao što su, primjerice, uloga žene u Crkvi ili spolnost. Organizatori su uvjerenja da će se sveobuhvatnom reformom prakse i nauka Crkve izvući prave pouke iz krize prouzročene spolnim zloporabama. Zahtjevi o kojima se raspravlja dubinski zahvaćaju u nauk i ustroj Katoličke Crkve. Do sada nije bilo formalnih zaključaka. Eventualne zaključke, osim toga, mora prihvatiti Njemačka biskupska konferencija. Po sebi oni nemaju pravni učinak. Ali je zato njihov učinak stvaran. S obzirom na raspireno unutarcrkveno ozračje, od pojedinoga se biskupa zahtijeva velika hrabrost da im se odupre.

Mentalitet njemačkog gremijskog katolištva
Nema sumnje da u čitavoj Crkvi, posebno među teolozima, ima onih koji zagovaraju demokratski princip upravljanja Crkvom umjesto hijerarhijskoga, ređenje žena za svećenike, reviziju spolnoga nauka, ukidanje discipline svećeničkoga celibata. No nigdje u svijetu ti zahtjevi nisu prerasli u svojevrsni pokret koji zastupa glavna struja crkvenih elita, uključujući i (veći) dio biskupa, osim Crkve u Njemačkoj, odnosno možda na širem njemačkom govornom području. Što je do toga dovelo?

To je vezano uz činjenicu da se barem od Drugoga vatikanskoga koncila naovamo razvijala velika otuđenost i duboko suštinsko neslaganje između univerzalne Crkve i Njemačke. Proturimski osjećaj također ima svoju tradiciju.

»Danas je biskupska konferencija podijeljena kao nikada do sada. Nasuprot konzervativnoj manjini stoji progresivna odnosno ravnodušna manjina. Ipak treba reći i to da u taboru neodlučnih biskupa raste zabrinutost da bi stvari u Njemačkoj mogle izmaknuti kontroli. No ne žele se javno izjasniti i čekaju«

Ne treba zaboraviti da je Njemačka domovina reformacije te da je uvijek postojao i postoji poredbeni model s ultraliberalnom Evangeličkom Crkvom, koji je imao i ima snažan utjecaj. Taj mentalitet, koji je kritičan prema Rimu, posebno se ukorijenio u njemačkom gremijskom katolištvu. Njegova udruženja već godinama izvršavaju pritisak na biskupe da promijene crkveni nauk. Biskupi su pritom uglavnom bili moderatori, a ne dovoljno snažni vođe koji bi štitili, objašnjavali, pa i zahtijevali obdržavanje nauka. Sadašnja je kriza također, bez sumnje, posljedica desetljetne nedostatnosti biskupskoga vodstva. Prvi je veliki val nezadovoljstva prouzročila enciklika »Humanae vitae« iz 1968. godine. Teško je pala mnogim njemačkim biskupima, ne samo laicima. S Würzburškom je sinodom nastupio pokušaj da se Koncil prilagodi njemačkim prilikama. Već se tada raspravljalo o svim temama koji su sada na dnevnom redu. Akademska je teologija k tomu većinom vrlo kritična prema učiteljstvu te je stalno podgrijavala te teme. Sve to nije ostalo bez posljedica i za episkopat, koji se bilo iz uvjerenja bilo iz oportunizma stavlja na stranu funkcionera laika. Danas je biskupska konferencija podijeljena kao nikada do sada. Nasuprot konzervativnoj manjini stoji progresivna odnosno ravnodušna manjina. Ipak treba reći i to da u taboru neodlučnih biskupa raste zabrinutost da bi stvari u Njemačkoj mogle izmaknuti kontroli. No ne žele se javno izjasniti i čekaju.

Funkcioneri utječu na mišljenje prosječnih vjernika
Koliko, prema Vašem mišljenju, duh kojim diše većina sudionika Sinodskoga puta odražava stvarno stanje Crkve u Njemačkoj? Biste li mogli nekako kategorizirati one koji se izjašnjavaju katolicima?

Katolička Crkva u Njemačkoj snažno je polarizirana. Bilo je to tako i prije Sinodskoga puta, no sada se polarizacija jako zaoštrila. Ton postaje grublji i polemičniji. Progresivni tabor uviđa da je došao njegov čas te konačno želi vidjeti rezultate. Delegati u Sinodskom putu predstavljaju prije svega visoko organizirane njemačke katoličke gremije. Većina onih u Njemačkoj koji idu u crkvu, a čiji je broj sve manji, prema Sinodskom je putu više ili manje ravnodušna. Rasprave funkcionera ih ne zanimaju. To ipak ne znači da teme o kojima se raspravlja u Sinodskom putu odražavaju samo mišljenje funkcionera. Neprestani pritisak funkcionera i crkvenih medija koji ih simpatiziraju utječe, jasno, i na mišljenje prosječnoga vjernika na misama. Učiteljstvu vjerni katolici su u manjini, ali ne promatraju skrštenih ruku faktičku protestantizaciju Katoličke Crkve.

Misle da su avangarda univerzalne Crkve
Možda je sljedeća tvrdnja malo smjela, no zacijelo nije posve promašena: čini se da se katolik koji nastoji ozbiljno prakticirati svoju vjeru, primjerice u Hrvatskoj ili negdje drugdje u svijetu, s obzirom na vrijednosni sustav lakše identificira s, primjerice, ruskim pravoslavcem nego s katolikom kakav se manifestira u prevladavajućoj struji Sinodskoga puta u Njemačkoj. Jesu li sudionici Sinodskoga puta koji radikalno dovode u pitanje tradiciju Crkve toga svjesni? I drugo: mislite li da je takvo stanje dugoročno održivo? Nije li to ipak apsurdno?

Zanimljivo je to što kažete. Protagonisti Sinodskoga puta su, jasno, svjesni strahova u univerzalnoj Crkvi. Bivši predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Camillo Ruini izrazio je, primjerice, bojazan da bi moglo doći do raskola. No predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing uvijek nanovo naglašava da se želi biti u jedinstvu s univerzalnom Crkvom. Nakon takvih riječi, međutim, ne dolaze nikakve promjene. Njegova samosvijest, i samosvijest drugih, mogla bi se ovako opisati: Nijemci su avangarda univerzalne Crkve. Bilo kada, smatra ta samosvijest – možda na nekom budućem trećem vatikanskom koncilu – i ostatak će Crkve prihvatiti ono o čemu se sada raspravlja u Njemačkoj i o čemu bi se eventualno mogle donijeti odluke.

Klerikalizacija laika
Još jedan fenomen koji bi se negdje drugdje teško mogao zamisliti: neki su pripadnici Sinodskoga puta angažirani u politici, uglavnom u strankama s kršćanskim predznakom. To možda i nije bio problem dok su te stranke dijelile s Crkvom temeljne moralne vrijednosti. No ne postoji li sada opasnost da se Crkvi na neki način izvana nametne prevladavajuća društvena paradigma?

Zapravo su mnogi članovi Središnjega odbora njemačkih katolika aktivni političari. Njegov predsjednik Thomas Sternberg bio je, primjerice, zastupnik CDU-a u zemaljskom parlamentu Sjeverne Rajne – Vestfalije. To nije problem tako dugo dok kršćanski političari unose kršćanski duh u politiku. No u međuvremenu je došlo do toga da se funkcioneri laici brinu o unutarcrkvenim pitanjima, a ne u prvom redu o prožimanju društva kršćanskim duhom. Takva klerikalizacija laika u potpunoj je suprotnosti s Drugim vatikanskim koncilom. U svakom slučaju, ne bih se složio da se ideje iz politike unose u Crkvu. One su u Njemačkoj, više ili manje otvoreno, prisutne u Crkvi barem od Koncila naovamo.

Siguran put u beznačajnost
U glasovitom pismu »putujućemu Božjemu narodu u Njemačkoj« papa Franjo je poručio da nikakva obnova struktura ne će donijeti rezultate bez unutarnje obnove i misionarskoga obraćenja. Kako gledate na Sinodski put u svjetlu te poruke? Vjeruje li itko uistinu da će ljudi »nagrnuti« (natrag) u Crkvu ako se provedu sve reforme u duhu glavne struje crkvenih elita; odnosno da će Crkva na taj način dobiti išta više osim površnoga medijskoga i društvenoga odobravanja?
»Vlada uvjerenje da će ono o čemu se sada raspravlja u Njemačkoj sutra naići na odobravanje u univerzalnoj Crkvi. Oni koji dijele takvo uvjerenje smatraju se avangardom u službi Crkve u svijetu. U tom se duhu ignoriraju kritike iz te iste Crkve u svijetu«

Papino pismo uopće nije percipirano. U početku ga se hvalilo, a potom stavilo »ad acta«. Jer riječ je samo o strukturama, a ne o novom početku u čijem je središtu obraćenje. Protagonisti Sinodskoga puta kažu da se Crkva mora promijeniti ako želi biti vjerodostojna u suvremenom društvu. Tako, primjerice, iz pravedne jednakosti među spolovima izvode zahtjev da žene mogu postati svećenici. U tom je smislu, tvrde oni, najprije potrebno provesti strukturne reforme da bi se potom moglo evangelizirati. No ja to smatram pogrješnim. Društvo time ne će biti impresionirano. Evangelička je Crkva odavno ispunila zahtjeve koje postavlja Sinodski put: brak za svećenike, ređenje žena, demokratske crkvene parlamente… No kad je riječ, primjerice, o dolasku vjernika u crkvu, ona stoji još gore od Katoličke Crkve. I Evangeličku Crkvu, iz godine u godinu, napuštaju stotine tisuća članova. Učiti od njemačkih protestanata znači učiti gubiti. Posvemašnja prilagodba prevladavajućoj društvenoj struji, uvođenje društvenih i ekoloških tema umjesto naviještanja kršćanske vjere siguran je put u beznačajnost.

Ruševine katehetskoga neuspjeha
Spomenuli ste sporne zahtjeve za preispitivanje tradicije da se za svećenike rede samo muškarci. Nije li svojevrsni apsurd kriviti za sve preveliki klerikalizam, a onda tražiti klerikalizaciju žena? Nije li to na neki način – osim što se protivi nauku koji je papa Ivan Pavao II. proglasio definitivnim – gušenje karizme? Majku Tereziju, primjerice, nitko nije ni »imenovao« ni »demokratski izabrao« ni »zaredio« da bude Majka Terezija…

Slažem se s Vama. Riječ je samo o strukturama te u konačnici o klerikalizaciji laika. No kao što sam rekao, taj se zahtjev opravdava pravednošću među spolovima. Uzdignut je, dakle, na razinu načelnoga pitanja. Odluka sv. Ivana Pavla II., premda konačna, ne prihvaća se. To je pak povezano s nedostatnom vjerom u obvezujući značaj crkvenoga učiteljstva. Na mjesto učiteljstva pape i biskupa faktički je stavljeno učiteljstvo teologa i njihovih nestalnih mišljenja. To više nije katolički.

Zanimanje za Crkvu u Njemačkoj posebno je zahvatilo širu javnost nedavno, kad su u stotinjak Crkava iz prosvjeda protiv »odgovora« Kongregacije za nauk vjere održani blagoslovi istospolnih parova. Kakav je odjek imala akcija u Njemačkoj? Ta i u agendi je Sinodskoga puta preispitivanje spolnoga nauka Crkve jer je navodno »dalek ljudima« i »dalek od stvarnosti«…

Postojala je, prije toga događaja, bojazan da bi blagoslovi, koji su održani 10. svibnja, mogli dovesti do raskola u Crkvi. No stvarna podjela već je dugo na djelu. O mnogim pitanjima u njemačkom katolištvu više nema jedinstva u vjeri. Do loma formalno ipak nije došlo niti će doći. Uoči akcije predsjednik biskupske konferencije distancirao se od nje. Blagoslovi nisu prikladni za crkveno-političku manifestaciju, rekao je. No to nije bilo distanciranje od merituma stvari, nego samo od forme. Što se tiče prihvaćanja spolnoga morala Crkve, istina jest da on nailazi na sve manje odobravanja kako unutar Crkve tako i izvan nje. No društvene većine nisu, naravno, argument koji bi za vjeru bio relevantan. Osim toga, na unutarcrkvenoj razini nikada nije poduzet ozbiljan pokušaj da se vjernicima pomogne uistinu razumjeti katolički moralni nauk. U tom se smislu Crkva u Njemačkoj nalazi pred ruševinama svojega katehetskoga neuspjeha.

Gdje leže nade u budućnost Crkve u Njemačkoj?
Pred Katoličkom Crkvom u Njemačkoj teška su vremena. Od narodne Crkve, koja je, posebno nakon Drugoga svjetskoga rata bila silno prihvaćena, postat će radikalna manjina. Crkveni je aparat još uvijek velik. Škole, fakulteti, bolnice, dječji vrtići: o takvim po sebi pozitivnim strukturama u drugim se dijelovima Crkve u svijetu može samo sanjati. No prihodi od crkvenoga poreza smanjivat će se i sve to više ne će biti održivo u mjeri u kakvoj je sada. Tada će preostati još samo unutarnja praznina. Pojedini biskupi i crkvene skupine već sada pokušavaju s iskorakom kreativne, proročke manjine. Ta hrabrost da se bude drugačiji nema jamstvo uspjeha, ali ni alternativu.

 

Sekularno društvo sve dalje od kršćanske slike o čovjeku
Nije li upravo »blagoslivljanje« svega što se u društvu događa na neki način metafora Crkve koja je izgubila svoju proročku snagu; štoviše »slaboga« Boga kojemu ne preostaje drugo nego blagoslivljati sve što se nametne kao društvena norma. Za sada, primjerice, Crkva u Njemačkoj čvrsto stoji na poziciji obrane ljudskoga života i dostojanstva od eutanazije. No što ako sutra eutanazija ipak bude ozakonjena? Hoće li se i to »blagoslivljati« uz opravdanje da je ljubav prema ljudima iznad morala?

To je dobro pitanje. Po pitanju »pomoći pri umiranju« čini mi se da unutar Crkve u Njemačkoj uistinu postoji konsenzus da to nije prihvatljivo. Nikada se, međutim, ne može znati do kada će taj konsenzus izdržati ako nije utemeljen na sigurnom temelju vjere i nauka. Pokazuje se to u Evangeličkoj Crkvi, u kojoj se javljaju glasovi u prilog eutanaziji. U svakom slučaju, sekularno se društvo sve više udaljava od kršćanske slike o čovjeku. Stoga jača i društveni pritisak na Crkvu. A unutarnja snaga otpora u Crkvi je slaba. Takva kombinacija nije baš obećavajuća.

Više signala da bi se trebalo zaustaviti
Imajući u vidu činjenicu da Crkva u Njemačkoj u mnogočemu ide svojim putom, kako gledate na reakcije na to iz univerzalne Crkve?

Univerzalna Crkva je u brizi. O tom nema zbora. Ona s pravom od njemačkih katolika zahtijeva da se drže zajedničke vjere Crkve. I Sveta je Stolica do sada u Njemačku odaslala više signala da bi se trebalo zaustaviti. Posljednji se put to odnosilo na blagoslove istospolnih parova. No ovdje time nisu posebno impresionirani. Očitovanja iz Rima smatraju se doprinosom za raspravu, i ništa više. Ta vlada uvjerenje, kao što je već rečeno, da će ono o čemu se sada raspravlja u Njemačkoj sutra naići na odobravanje u univerzalnoj Crkvi. Oni koji dijele takvo uvjerenje smatraju se avangardom u službi Crkve u svijetu. U tom se duhu ignoriraju kritike iz te iste Crkve u svijetu.

Biografija: Oliver Maksan rođen je 1979. godine u Nördlingenu u Bavarskoj. Teologiju je studirao u Eichstättu, Parizu, Rimu i Münchenu, a potom je prošao put novinarske formacije. U »Tagespostu« je počeo volontirati 2007. godine, dvije godine kasnije zaposlen je kao novinar, a od 2012. do preuzimanja dužnosti urednika i izvršnoga ravnatelja 2016. godine bio je dopisnik iz Svete Zemlje.

IZVORGlas Koncila br. 22/2021.
Prethodni članakPUPNATSKI SAKRALNI BISER Župnika biskup obvezao slaviti mise na sve marijanske blagdane
Sljedeći članakKAKO SE GOVORI PRED KARDINALIMA I poštapalice mogu odvesti u stranputicu