OLUJA MOZGOVA Ljepota i izazovi otčinskoga poziva

Foto: Shutterstock
O ljepoti i izazovima otčinskoga poziva svjedoče trojica roditelja u različitim profesijama koji uzor otčinstva pronalaze u sv. Josipu, zaštitniku nazaretske obitelji
Gordan Kožulj
plivačka legenda
 Osjećam da otčinska uloga predstavlja sigurnu luku dječjoj nestalnosti i traženjima, posebice u tinejdžerskoj dobi. Naime, kako djeca rastu tako više primjećujem i njihovu posebnost i individualnost. Moja uloga kao otca dolazi do punoga izražaja u okviru obiteljskoga okruženja.

Svetkovina sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda, a posebice zaštitnika obitelji, budi u meni istinsku zahvalnost na ovom najuzvišenijem Božjem daru, daru otčinstva. Od trenutka njihova rođenja nisam osjetio veće ljubavi od one prema svojoj djeci, a za koju pretpostavljam da je najbliža najuzvišenijoj ljubavi, onoj koju Stvoritelj ima prema svojoj djeci – nama.

Danas, kada svaka krjepost biva banalizirana, pa čak i izvrgnuta ruglu, kada pomodnost i nemoral drže lekciju tradicionalnim vrijednostima i idealima, silno je zahtjevno stvoriti zdravo obiteljsko okruženje te odgajati i usmjeravati djecu da budu ljudi od vjere i poštenja. Zanimljivo je da nas u »moru« obrazovanja, edukacija i tečajeva koji nam se kroz život nude i kroz koje prolazimo gotovo nitko ne uči najvažnijoj ulozi: kako biti roditelj. Svedeni smo samo na vlastita iskustva, proizišla iz djetinjstva kada smo mi bili odgajani, a koja često nisu bila pozitivna, pa nije laka zadaća prepoznati sve svoje uloge i odgovornosti kao roditelja, kao i trenutke kada pojedine od njih trebaju doći do izražaja.

S godinama zreliji i sve svjesniji otčinske uloge, uviđam važnost svoje svakodnevne prisutnosti u obitelji. Budući da imamo dvojicu sinova, osjećam da otčinska uloga predstavlja sigurnu luku dječjoj nestalnosti i traženjima, posebice u tinejdžerskoj dobi. Naime, kako djeca rastu tako više primjećujem i njihovu posebnost, individualnost, sa svim pozitivnim i negativnim elementima ljudskoga karaktera. Stoga im potičući i jačajući njihove pozitivne vrline te osvještavajući ih o onim negativnim pružamo osnovne smjernice za ponašanje u svim životnim okolnostima.

Također, prepoznajem važnost otca u stvaranju obiteljskoga zajedništva koje je usmjereno na želje i potrebe svakoga člana. Iz toga proizlazi povjerenje i nastaje dobar temelj individualnoga dječjega razvoja. Vjerujem da je skladan brak jedan od važnih elemenata kvalitetna odgoja jer primjećujem da roditeljstvo uključuje komplementarnost mene kao otca i supruge kao majke. Moja nedovoljna senzibilnost u pojedinim segmentima i brojni drugi nedostatci bivaju nadomješteni i uravnoteženi pozitivnim karakteristikama supruge, tako da djeca mogu dobiti potpunu sliku vrijednosti koje im želimo prenijeti. Naime, razmišljajući što im supruga i ja najčešće (ne)svjesno komuniciramo, uviđam da supruga kod njih potiče razvoj empatije i potrebu pomaganja bližnjemu, a ja im pokušavam prenijeti pozitivan pristup prema radu te odgovornost prema danim im talentima. Iz toga proizlazi uvjerenje da moja uloga kao otca dolazi do punoga izražaja u okviru obiteljskoga okruženja.


Robert Kurbaša

glumac

Otčinska figura sv. Josipa svima bi nam trebala biti uzor i putokaz kako nježno i hrabro voditi svoju obitelj kroz život. Sv. Josip pokazao je što znači biti suprug i roditelj, iako je imao mnogo teži život od većine nas.

Nisam dvojio ni trenutka očitovati se o pitanju otčinstva i želje da budem uzoran muž svojoj supruzi i otac svojoj djeci, prava glava obitelji. Ususret blagdanu sv. Josipa još snažnije mi u misli dolazi taj uzor vjere, pa je i moja želja da se poistovjetim s njim i poželim postati poput zaštitnika naše domovine i zaštitnika obitelji i djece. Imati njegove karakteristike požrtvovnosti, nesebičnoga davanja, ali i skromnosti i zaštitničkoga duha, ne nametati se, a opet biti autoritet – to je, treba priznati, velika stvar, posebice u vremenu u kojem živimo. Danas se autoritetima i uzorima smatraju ljudi koji s javne scene promiču sve ono što nije u skladu s Kristovim naukom i našim kršćanskim i univerzalnim ljubavnim svjetonazorom. Trebali bismo se ugledati na svetce, živjeti poput njih, a jedan od njih zasigurno je sv. Josip, otac nazaretske obitelji.

Otčinska figura sv. Josipa svima bi nam trebala biti uzor i putokaz kako nježno i hrabro voditi svoju obitelj kroz život. Koliko sam se puta našao u situaciji da ne znam kako postupiti, kako reagirati na različite probleme u odgoju djeteta… Koliko smo puta supruga i ja imali različita mišljenja o stavovima i metodama odgoja, ali i o međusobnom odnosu. Sv. Josip kroz svoj je život pokazao što znači biti suprug i roditelj, iako je imao puno teži život od većine nas.

Odgajati dijete danas nije nimalo lagana zadaća. Usudio bih se reći da je veoma teško postaviti na ispravan put samoga sebe, a kamoli svoje potomke. Srećom, Bog nam pomaže u tome i milost je njegova neiscrpna. Boriti se protiv okoline, medija, unutarnjih strasti i požuda – čovjek teško može sam. Zato se treba utjecati Bogu i njegovim svetcima da bi nam život na zemlji bio svima lakši i ljepši.

Iz osobnoga primjera mogu reći da mi je obitelj središte života i da smo supruga i ja toj vrijednosti sve podredili. Karijere, putovanja, slobodno vrijeme – sve je podređeno djeci. Ali tako mora biti! Djeca su ta koja će produljiti naš vijek trajanja i na kojima svijet počiva. Sebično je i nelogično živjeti samo za sebe – kao što nam danas društvo nameće. Stoga se moramo trgnuti i stvoriti novo ozračje u kojem će biti poželjno biti roditelj, posebice u domovini kojoj je sv. Josip zaštitnik!


Marko Alerić

sveučilišni profesor i jezikoslovac

S gotovo dvadesetogodišnjim iskustvom odgoja uočio sam da je potrebno mnogo vremena kako bi se vidjeli rezultati. Što su djeca starija, to postajem svjesniji onoga što sam prije činio, da se isplati ulagati na duge staze.

Oduvijek sam želio imati obitelj i djecu. Rođenjem svakoga djeteta u meni je rasla radost, ali i odgovornost. Roditeljstvo je i danas poseban izazov, ništa zahtjevniji nego što je to bio prije; nitko nas ne priprema za roditeljstvo, nema škole za roditelje. Važno je biti blizu djeci kada nas trebaju.

Kao otcu troje djece važno mi je da im posvjedočim primjerom ono što od njih tražim, da budem vjerodostojan. Nastojim osigurati atmosferu u kojoj će dijete slobodno pitati ako mu što nije jasno, u kojoj mu nije neugodno, u kojoj zna da sam tu za njega i spreman na razgovor. To je za mene iznimno važno. Sa svojom djecom uvijek trebam razgovarati, o svemu što ih zanima, da od mene prvo čuju informacije važne za svoje odrastanje, a ne od drugih ljudi, među kojima ima i onih koji nemaju dobre namjere. Ima ljudi koji bi željeli djecu usmjeriti u drugom pravcu, pa je tu moja otčinska uloga presudna.

S gotovo dvadesetogodišnjim iskustvom odgoja uočio sam da je potrebno mnogo vremena kako bi se vidjeli rezultati. Što su djeca starija, to postajem svjesniji onoga što sam prije činio, da se isplati ulagati na duge staze. Potrebno je truditi se kako bismo djeci prenijeli vrijednosti koje živimo. Jer samo djeca koja prihvaćaju stavove i vrijednosti svojih roditelja kao svoje stabilna su i ne lutaju! Naravno, ne možemo sve učiniti vlastitim snagama, bude trenutaka kada pojedine situacije prepustimo Bogu. Na nama je moliti se za djecu, dati im dobar primjer.

Kao obitelj ulažemo u zajedničke doživljaje, izlete, putovanja… Djeca vole putovati s nama, to je vrijeme kada smo svi na okupu – razgovaramo, intenzivno se družimo. Shvatili smo da je važno ulagati u takve trenutke jer nas oni povezuju i ispunjaju zadovoljstvom.

Preporučio bih otčevima da budu nježni prema svojoj djeci, da se ne boje pokazati im osjećaje. Puno mi je značilo što sam bio na porodu dvoje djece, jer iako sam se zajedno sa suprugom pripremao za porod, činjenica da sam mogao biti u trenutku rođenja djeteta omogućila mi je da na potpuno novi način shvatim i doživim svoju ulogu kao otca.

IZVORPrilika br. 3/2017.
Prethodni članak»DOBRO MIJENJA SVE« Laudato televizija i njezini uzleti
Sljedeći članakZAŠTO JE HRVATSKA DRŽAVA DUŽNIKA? Sustavno se proizvode dugovanja