Ne mora se biti psiholog ni psihoterapeut da bi se uvidjelo koliko ljudi svaki dan postaje nevinom žrtvom uvrjeda, poniženja, nepravda, prijevara, agresija ili drugih vrsta nasilja, koje onda rađaju u žrtvi teško prolazim psihičkim opterećenjima gotovo neizbježnoga bijesa, ogorčenosti, depresije, snažne potrebe za odmazdom i sličnim. Tako nastradali čovjek zapravo nužno postaje dvostruka žrtva: najprije izravnoga nasilja drugih, a nakon toga vlastitih psiholoških opterećenja kao posljedica doživljenoga.
Nekoliko posljednjih desetljeća u psihologiji i psihoterapiji počinju se množiti glasovi da je pojam opraštanja u takvim slučajevima ostao neiskorišten u procesu psihičkoga ozdravljenja te da razumijevanje dinamike opraštanja može poslužiti kao snažno terapijsko sredstvo za takve slučajeve. Psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri sve se češće u tom poslu otvoreno pozivaju na stoljetna iskustva velikih religija, posebice onih u kojima se opraštanje smatra i primjenjuje kao osobno rasterećenje i jedan od bitnih elemenata zdravih međuljudskih odnosa. Iz literature i prakse pokazuje se da izabiranje opraštanja postaje paradoksalan čin koji oslobađa nevinu žrtvu svekolikih psihičkih opterećenja kao posljedice doživljenoga poniženja i nasilja.
U svakom slučaju pojašnjavanje koncepta nasilja, osvete i opraštanja pomaže da se shvati kako je učenje opraštanja vrlo važan, a možda i ključan element u terapijskom procesu rasterećenja i psihičkoga ozdravljenja spomenutih žrtava, kao i pomirenja i konačnoga razrješenja konflikta među sukobljenim stranama. Jednako u čisto osobnim i u međunacionalnim odnosima.
U suvremenoj psihologiji u zadnjih se dvadesetak godina upornije pokušava razraditi psihoterapijska uloga transakcije kajanja i opraštanja (postupak u kojem se krivac ispričava i kaje za učinjeno, a žrtva mu oprašta), onoga što već kroz dva-tri milenija češće nalazimo kao uspješnu praksu u nekim svjetskim religijama, posebice u židovsko-kršćanskoj tradiciji. Kršćanin se trudi zlo pobjeđivati dobrom jer tako u svijetu pretvara volju Božju u djelo, život i svijet čini zdravijim i ljepšim, a uz to sebi osigurava Božji blagoslov i vječno spasenje.
Kako se Bog bezuvjetno nudi kao onaj koji čovjeku, po svojoj prirodi sklonu i na zlo, uvijek prašta, tako je i čovjek dužan praštati bližnjemu svojemu, što će mu naposljetku biti u vlastitom interesu. Biblijski tekstovi strogo upozoravaju da je, doslovce, lažac onaj koji kaže da vjeruje u Boga i da ljubi a ne poštuje ili mrzi svoga bližnjega. Uz to, institucija ispovijedi u kršćanstvu već je dva tisućljeća nezaobilazan primjer iscjeliteljske transakcije kajanja i opraštanja iz koje je psihoterapija već ponešto naučila i iz koje se još ima što naučiti. Sve to, dakle, mogu biti izvori motiviranja pri transakciji kajanja i opraštanja i u međunacionalnim konfliktima. Sve se više čini da fenomen kajanja i opraštanja postaje još jedan od važnih predmeta zajedničkoga interesa i djelovanja psihoterapije i religije.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
