Nagodba, pogodba i obostrani ustupci riječi su koje mogu zamijeniti svoju latinsku srodnicu »kompromis« (lat. compromissum). Još se bolje može opisati kao uzajamno obećanje temeljeno na čvrstoj odluci da su zahtjevi suprotne strane mogućnost i vlastitoga određenja. Iako »biti kompromitiran« ne zvuči kao plemenita i primjerena vrijednost jednomu kršćaninu, katkada i nije tako. Barem ne onda kada je kršćanin pozvan učiniti prvi korak, primjerice, k izmirenju, prelazeći preko vlastite zadovoljštine ili kada uči prihvaćati i uzimati u obzir potrebe i osjećaje najbližih, stavljajući ih ispred ili uz bok vlastitima.
Ipak, čini se da suvremeno društvo svoju hinjenu obzirnost prema ljudskomu sve više gradi na općeprihvaćenu pogledu na kompromis kao provjerenu i sigurnu načinu održavanja vlastitoga ugleda ili napredovanja: na poslu, u zajednici, športu, znanosti, politici, čak i u obitelji, kada se pojedinci, vođeni maksimom »ne talasajmo«, izravno i neizravno potiču na prihvaćanje katkada i dijametralno suprotnih životnih načela, pravdajući ih zalogom za neki budući mir, stabilnost, prosperitet. Ali za kršćanina dakako taj svjetovni kompromis bezglavo je sađenje tikava s onim koji mu i skok s hrama vlastitoga identiteta i dostojanstva predstavlja kao valjan i razuman izbor u trenutačnom položaju. Primamljiv i naoko prohodan, u stvarnosti zapravo je put prema općoj anesteziji savjesti, odnosno osjećaja za čisto, iskreno, valjano, pravedno, lijepo. Na sreću, nije mu se teško suprotstaviti, napose kada mu svjedočanstvo beskompromisna i uzorita života istinoljubivoga Krista iznutra oprezno viče: »Pazi, kompromis!«
