S pojavom pravca pozitivne psihologije prije četiri-pet desetljeća počeo se pokazivati znatniji znanstveni interes vezan uz temu nade s njezinim učincima na psihološku dobrobit osobe, u sklopu istraživanja što čini ljudski život sretnim, zadovoljnim i optimističnim. Nada je tako odavno shvaćena kao pratilja zdravoga razvoja svake osobe, dajući snagu pojedincu da se može uspješno suočiti upravo sa životnim nesrećama, teškoćama i traumama. Ona omogućuje čovjeku da se nosi s neizvjesnošću ishoda neke situacije, imajući u sebi dvije sastavnice: hrabri čovjeka da očekuje pozitivan ishod te da nađe najbolji put do željenoga cilja.
Dobrih rezultata istraživanja pozitivnoga djelovanja nade je na pretek. Nada znatno utječe općenito na čovjekovo ponašanje pa ljudi predanije djeluju u cilju onoga što žele postići i/ili što žele da se dogodi. Primjerice, osobe oboljele od bolesti raka koje imaju izraženu nadu i vjeru u ozdravljenje znatno se bolje nose s bolešću, više iskazuju pozitivne emocije i bolje planiraju vlastiti život. Kako je nada preduvjet za tjelesno i psihičko zdravlje, ona u svima potiče potragu za »izgubljenom srećom«, što pridonosi ispunjenomu životu. Istraživanja također otkrivaju da nada znatno utječe na pozitivne promjene u mozgu i tijelu. Uvjerenost u pozitivan ishod problema pozitivno utječe na smanjenje patnje i vlastitih strahova te se čovjek uspješnije nosi sa životnim opterećenjima i nesrećama. Nadalje, pronalaženje određenoga smisla u patnji pomaže patnicima da nastave dalje, da vide izlazak iz svoje nevolje te da izdrže do kraja u takvim nastojanjima. Više studija pokazuje da čovjek bez pronađenoga smisla i nade sve više tone u stanje opasne monotonije i apatije, koje ga onda mogu dovesti i do suicida.
Ovdje je dobro napomenuti da optimizam nije isto što i nada. Zdrava nada podgrijava svijest o svim teškoćama i u isto vrijeme otvara mogućnosti puta prema njihovim rješenjima i/ili zdravu odnosu prema njima. Optimisti većinom vjeruju u pozitivne ishode aktivnosti i ne odustaju od svojih ciljeva usprkos zaprjekama koje se pojave. Optimizam je stajalište i svjetonazor u kojem ljudi vjeruju da će sve biti dobro i uspješno. On se obično smatra relativno trajnom karakteristikom čovjekove osobnosti koja ponekad uvjetuje djelomično iskrivljeno vrjednovanje vlastitih sposobnosti i osobina, a i različitih životnih situacija i njihovih ishoda.
Optimist je u opasnosti da nekritički povoljno procjenjuje uvjete u kojima živi, kao i djelovanje ljudi koji ga okružuju, očekujući uvijek »sve najbolje«. Pesimist nasuprot optimistu procjenjuje iste uvjete i situacije u kojima živi, kao i djelatnosti ljudi oko sebe, tako da većinom očekuje sve negativno ili »sve najgore«. Istraživanja su pokazala da optimistični ljudi imaju manje stresa za razliku od pesimista te očekuju da će im se u životu dogoditi više dobrih nego loših stvari. Upravo je očekivanje pozitivne budućnosti karakteristika optimizma, kao crte osobnosti.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
