Grijeh obilježava – u većoj ili manjoj mjeri – život svakoga čovjeka. Današnji čovjek nerado sluša o grijehu. Mnogi u sebi grijeha više i ne zapažaju ili ga ne uzimaju ozbiljno. Već je papa Pio XII. polovicom prošloga stoljeća istaknuo – a u nekoliko navrata i Ivan Pavao II. ponovio – da je »najveći grijeh suvremenoga čovjeka u tome što je izgubio osjećaj za grijeh«. Svi ljudi griješe, samo jedni vide svoj grijeh i kaju se, a drugi ga ne vide.
Čovjek je okružen svijetom grijeha, štoviše svijet grijeha ulazi u njega i tako njegov duhovni život nije samo uzdignuće njegova bića i njegova djelovanja prema nadnaravnu redu, nego je također neprestano ozdravljenje jedne grješne egzistencije i borbe protiv snaga zla.
Grijeh se može promatrati kroz tri povijesna aspekta, koji određuju isto tako načine utjecaja zla na čovjeka. Ponajprije postoji grijeh počinjen izvan vremena. To je grijeh anđela, koji su se pobunili protiv Boga te su udaljeni od njega i postali zli (usp. Iv 8, 44). Čovjek živi dakle u dodiru sa svijetom grijeha koji ga okružuje: »Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima« (Ef 6, 11-12).
Drugi vid grijeha je grijeh na početku vremena, na početcima ljudske povijesti: to je Adamov grijeh, izvorni ili iskonski odnosno istočni grijeh koji se prenosi na potomke; i to je baština cijeloga čovječanstva. Premda se krštenjem istočni grijeh briše, ipak ostaju tragovi koji se očituju u požudi i sklonosti na grijeh. S te točke gledišta grijeh nije samo pred vratima, »na pragu« (Post 4, 7), nego »svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami« (Jak 1, 14).
Treći oblik grijeha je osobni grijeh, grijeh počinjen u vremenu. Važno je za duhovni život imati na umu njegov dvostruki aspekt: s jedne strane to je prolazni čin, ali s druge strane on u svijesti onoga koji ga je počinio ostavlja određeni trag. Stvarnost grijeha dakle nije potpuno izbrisana Božjim oproštenjem u sakramentu pomirenja. Istina, krivnja je oproštena i posljedično tomu prestaje stanje neprijateljstva koje je grijehom nastalo između Boga i čovjeka; čovjek ponovno zadobiva izgubljenu milost, no ostaje stanovita rana u duši ako grijeh potamnjuje razum i oslabljuje volju.
