Dana 9. prosinca 2022. u Facebook-grupi naziva »Črnomerec je naš« ispod profilne slike na kojoj se nalazi bijelo slovo Č na pozadini duginih boja (koje su se, usput budi rečeno, vijorile i nedavno u Sisku za vrijeme održavanja Hoda za život) mogla se pročitati objava o tome kako u Zagrebu postoji tek desetak ulica i trgova koji su nazvani po ženama (osim književnih likova), a u Gradskoj četvrti Črnomerec ne postoji ni jedna takva ulica, ni jedan takav trg. I zaista, rijetko bi tko takvo stanje stvari u glavnom gradu Lijepe Naše trebao smatrati hvalevrijednim te bi stoga bilo i lijepo i poželjno poduprijeti inicijativu da neke ulice i trgovi, ne samo na Črnomercu, nego i u četvrtima Peščenica-Žitnjak, Gornja Dubrava i Trnje, nose imena po ženama.
Međutim, u spomenutoj objavi stoji i kako neke od ulica koje bi se trebale preimenovati nose nazive po osobama koje su djelovale u najmračnijem razdoblju hrvatske povijesti, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Među spomenutima je i ime Branka Klarića za kojega se na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže može iščitati da je bio hrvatski pjesnik, da je radio kao učitelj u Jasenicama, da je od 1942. radio kao činovnik u Zagrebu te da je pisao pjesme uglavnom duhovnoga nadahnuća. Nakon tih podataka navedeni su nazivi Klarićevih književnih djela. U nešto opširnijoj natuknici koja se nalazi na mrežnoj stranici Hrvatskoga biografskoga leksikona mogu se doznati precizniji podatci vezani uz tematiku njegovih publikacija te uz njegov stil pisanja. Na Wikipediji biografija je Branka Klarića znatno kraća od onih na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije i Hrvatskoga biografskoga leksikona te nije naveden ni jedan jedini naslov njegovih književnih djela, ali je zato izdvojeno da njegova zbirka pjesama objavljena u Zagrebu 1943. godine sadrži pjesme koje slave Antu Pavelića i ustaški pokret. S obzirom na to da nije naveden naslov pjesničke zbirke, nije onda ni jasno govori li urednik tzv. članka o zbirci pjesama »Srebrni kovčeg« (1943.), za koju u Hrvatskom biografskom leksikonu stoji da je to zbirka lirskih proza meditativnijega i odmjerenijega tona, ili o »Svjedočanstvu zemlje« (1943.), za koje je na istom mjestu navedeno da je riječ o zbirci rodoljubne lirike. Uspoređujući tri spomenuta izvora informacija, valjalo bi se zapitali jesu li urednici Hrvatske enciklopedije i Hrvatskoga biografskoga leksikona nesavjesno odradili svoj posao prešutjevši javnosti neke podatke iz Klarićeva života ili taj posao nesavjesno i perfidno odrađuje netko treći izdvajajući jedino te, za urednike ipak nešto ozbiljnijih stranica, zanemarujuće podatke. Zanimljivo je također da onaj tko je o stvaralaštvu Branka Klarića napisao natuknicu na Wikipediji predstavljajući ga praktički kao režimskoga pjesnika, nije doveo u pitanje činjenicu da mu je jedan drugi režim oduzeo život u bleiburškoj tragediji, i to na takav način da se do današnjega dana ne zna gdje mu se nalaze kosti. Stoga, promišljajući o razlozima preimenovanja pojedinih zagrebačkih ulica, bilo bi dobro u Kranjčevićevu se stilu zapitati jesu li to danas na snazi neki lažni ideali ili se jednostavno radi o tome da laže ovo doba.
Prva knjiga koju je objavio Branko Klarić naslovljena je »Missa poetica« (1936.). U predgovoru knjizi Drago Šimundža taj tekst naziva bogoštovnom poemom »u kojoj se uzajamno prožimaju i zajednički doživljavaju otajstva misnoga slavlja i lirska nadahnuća, kršćanska svijest i pjesnička riječ«. »Sve je skladno utkano u jedinstvenu kolajnu od 21 pjesme, koje – nadahnute euharistijskim sadržajima – emotivno progovaraju o Božjoj ljubavi i spomen-činu kalvarijske žrtve.« Nadalje, Šimundža u svom predgovoru progovara o Klariću pjesniku, ali na taj način istodobno progovara i o Klariću čovjeku: »Pjesnici su – s pravom se kaže – najiskreniji ljudi na svijetu. I Klarić je očito, takav. Pun je emocionalnih naboja i bogoštovnih osjećaja. U toj inspiraciji duhovno razmišlja, a u vjeri i molitvi duhovno stvara. Otvara tajanstvene vidike i širi iskustvene misli i sadržaje. U izričaju je osoban, a u pjesničkim impresijama sveobuhvatan. U svoju riječ uključuje svakog čovjeka; dapače, sav svemir i svijet, jer misa je, dobro to zna, Kristov univerzalni čin, poveznica čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom u općem, kozmičkom jedinstvu. Koliko stoga emotivno izražava vjeru i nadu, toliko realistički naglašava ljudsku zbilju; s jedne strane radosti i povjerenja, s druge nemire i tjeskobe. I sve to s Kristom prinosi na oltar.« Jako je teško povjerovati da bi netko tko u sebi nosi tendenciju jednoga dana postati režimski pjesnik, postati, dakle, pjesnik sveopće isključivosti, mogao istodobno biti i pjesnik i čovjek sveobuhvatnosti, kako ga karakterizira Šimundža.
Misni ciklus »Missa poetica« podijeljen je na 13 dijelova, od kojih svaki označava jedan dio mise: Pristup, Gospodine, smiluj se, Slava, Evanđeosko svjetlo, Vjerujem, Prikazanje, Zahvalni himan, Svet, Pretvorba, Oče naš, Jaganjče Božji, Pričest, Ite missa est. Ciklus na neki način ima zaokruženu strukturu jer započinje pozivom, molbom, vapajem upućenim Gospodinu da ustane i siđe u svijet u kojem »zamamne sirene po svim humovima ječe«. »Nebo su tvoje zastrle sjene, / pred idolima od zlata / mudraci kleče. / Anđeo sile caruje / u ljudskim umovima.« U svijetu odijeljenu od Boga i lirski se subjekt zagleda u sebe svjestan svoje krhkosti i svoje slabosti: »Ali i ja sam, Gospodine, / pritisnut zloćom kao i oni / što su Te istjerali / sa svog praga. / I meni je zora / u dimu pjanih sala / privlačiva / i draga. // I moja bi duša u jednom danu / posrnula stoput / i pala.« Međutim, na kraju, nakon cijele unutarnje dinamike svetoga misnoga otajstva lirski subjekt više nije te više i ne može biti isti jer taj Bog kojega je na početku zazivao da ustane i siđe sada prebiva u njemu i on, zahvaljujući tomu, nakon početnoga nemira napokon može osjetiti smiraj: »Gospodine, sad ja ne ćutim / ni straha, / ni sumnje, / ni bola. // Odlazim veseo od tvog stola / noseći tvoju dušu / i tvoje tijelo. // Gdje god, Gospodine, dođem / kazivat ću svuda / da u srcu svom imam / božansko vrelo / iz kojeg radost / i mir / i sreća teče.«
Branko Klarić u pjesmama kojima pokušava, onoliko koliko je to u ljudskoj i pjesničkoj moći, obuhvatiti euharistijske značajke često rabi motive preuzete iz prirode. To su motivi njiva, vinograda, humova, neba, zvijezda, sunca, klasja, proljetnih dana i nedjeljnoga svanuća… Na taj način međusobno se prožimaju ljudska vječna čežnja za Bogom (»Gospodine, kao što njive žedne / čeznu za darom / tvoje rose, / tako i naše duše bijedne / napitak tvoje milosti / prose«) i svakidašnjica u kojoj čovjek živi, a u kojoj, upravo u tim »sitnicama« koje ga okružuju, zajedno s njime živi i njegov Bog. Prisutnost spomenutih motiva u pjesmama možda proizlazi i iz ljubavi o kojoj Klarić piše u svojem autobiografskom zapisu: »Već od malih nogu zavolio sam Sveto pismo, osobito priču o Sijaču, koja se pjeva za vrijeme blagoslova polja u mome selu. (…) Volim zemlju i tajne njezina rađanja i njezine žrtve, koje obdaruju ljepotama. Ljubim nebo, katedrale, ali i male kapele na planinama, beskrajne modre vedrine i cvijeće.«
Za razliku od Kristova učenika koji će prići svojemu Učitelju riječima: »Gospodine, nauči nas moliti«, lirski će subjekt u Klarićevu djelu zavapiti: »Gospodine, nauči nas čitati / tvoje riječi.« Svjestan, s jedne strane, Gospodinove prisutnosti, kako u tijelu tako i u riječi, i s druge strane ljudske sljepoće, lirski će subjekt moliti da nestane koprena s ljudskih očiju, da nestane sjena koja se nadvila nad ljudski razum. Takvu molitvu valja moliti i danas – molitvu da čovjek, poput jerihonskoga slijepca, napokon progleda. I da tada, taj svoj novi pogled, usmjeri prema onomu »vječnomu, natprostornom i nadvremenskom gdje borave ljepote, ljepše od ovih naših ovdje«. I da u tim ljepotama prošeta ulicama koje će nositi imena i žena i muškaraca čije će se biografije promatrati samo kroz jednu jedinu prizmu – i to onu od istine…
