OTKRIVANJE LIKA VELIKANICE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 14. ožujka 1928. – umrla pjesnikinja Eugenija Šah

Eugenija Šah
Znala je poput Kranjčevića ogrnuti čežnje svega čovječanstva u motiv besmrtnosti i uskrsnuća, a mnogi su joj stihovi originalno slikoviti i osjećajno topli. Njezino je pjesništvo umjetnički uspio izraz osjećajno proživljene vjere

Ostala je, nezasluženo, u sjeni Kranjčevićevoj, kritički i književnopovijesno zanemarena, bez cjelovita izdanja svoga pjesništva, iako bez njezina imena nije moguće napisati cjelovit pregled razvoja novije hrvatske književnosti uopće.

S bolesti muža započinju životne tragedije

Eugenija Šah rođena je u Zagrebu 1861. u obitelji Knopfhard (Knopfaro). Ostavši rano bez roditelja, odrasla je u ujakovoj obitelji, dobivši solidnu naobrazbu, naučivši više jezika. Završivši Učiteljsku školu u Zagrebu, zaposlila se u Bakru. Udala se za već bolesna Ivana Šaha. Tada započinju njezine životne tragedije. Da bi namaknula sredstva za njegovo liječenje, krivotvorila je na mjenici potpis bana Khuena pa je osuđena na šest godina zatvora. To joj je kao težak uteg obilježilo život. Našla je potom posao učiteljice u francuskoj koloniji kod Slatine, a 1896. primio ju je u Sarajevu vrhbosanski nadbiskup Stadler i omogućio posao u ubožnici, da u internoj školi poučava francuski jezik i glasovir. Bijaše izvanredno dobra srca, često dijeleći siromasima i ono što joj je bilo nužno. Od godine 1912. pokazuje znakove umne bolesti. Kada više nije mogla raditi, otišla je u Bjelovar, gdje je umrla.

Marijanska ali i vrlo raznorodna pjesnikinja

Pjesmama se javila u »Vrhbosni« 1896., poslije u časopisu »Nada«, listu »Za vjeru i dom«, u »Hrvatskoj slozi« te u »Hrvatskom dnevniku«. Objavila je i nekoliko religiozno nadahnutih novela. Iako je, uz Antu Jagara, smatraju izrazitom marijanskom pjesnikinjom, motivski je vrlo raznorodna. Opjevala je sve važne momente Kristova života, osobito izrazivši pobožnost Srcu Isusovu. Tu su i brojne pjesme prigodnice posvećene osobama i blagdanima. Nerijetko je u svoj vjernički pjev utkala domoljublje, primjerice u pjesmi »Mesija«, koju završava: »I tebi, sladki dome moj Hrvata, / Razlieže zvono jeku tisućkratnu, / U tebi krv bo lio brat uz brata / za krst častni i slobodu zlatnu! / I tvoji strepe Kajfe i Pilati / Dok Kristu vapiš: ‘Tvoji smo Hrvati!’ / A s neba jur kroz gromove oluja / Hrvatu ori: Felix Alleluja!«

Znala je poput Kranjčevića ogrnuti čežnje svega čovječanstva u motiv besmrtnosti i uskrsnuća, a mnogi su joj stihovi originalno slikoviti i osjećajno topli. Njezino je pjesništvo umjetnički uspio izraz osjećajno proživljene vjere, protkano jednostavnom i milom privrženošću Kristu i Bogorodici.