OTKRIVANJE MESIJANSKE TAJNE Isusov je odgovor opomena svima

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Foto: D. Zloušić
Iz 50, 5-9a; Jak 2, 14-18; Mk 8, 27-35

Odlomak iz Treće pjesme o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine predstavlja toga Slugu više kao mudraca nego kao proroka. Njegova se mudrost očituje u vjernosti Gospodinu čiji je učenik i po čijem naputku »krijepi umorne«. Ipak, njegov je prvotni i glavni stav slušanje i pritom on je pozoran. Budući da slušanje uključuje ne samo čin osluškivanja, nego i čin poslušnosti, postupci Sluge izazivaju reakciju u njegovoj okolini.

Pravda je Božja vječna

Zbog svoga slušanja i zbog svoje poslušnosti on mora podnijeti udarce, čupanje brade, uvrjede i pljuvanje. Sve su to izrazi krajnjega prijezira i poniženja. Ipak, Sluzi je moguće to izdržati jer zna da je na njegovoj strani Gospodin, on mu pomaže. Sluga je siguran u Božju blizinu jer je njegov učenik, poput drevnih učenika koji nisu samo slušali što im učitelj govori, nego su s njime zajedno živjeli kako bi učili iz njegovih postupaka. Ako je, dakle, Bog tako blizu, ako je za Slugu učenika Božja prisutnost tako opipljiva, on ne osjeća nikakva straha. Naprotiv, kao da svoje protivnike i izrugivače poziva na dvoboj, u borbu licem u lice. Zato kaže: »Tko će se pravdati sa mnom? Iziđimo zajedno! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi!« Ta odvažnost ima svoj temelj u Božjem djelovanju. On je taj koji opravdava, koji daje pravdu. Učenik koji u svemu sluša Gospodina ne boji se njegova suda. Bog je taj koji »pomaže«. Bog pomaže svojemu narodu u progonstvu. Iz toga iskustva učenik Gospodinov zna da će pomoći i njemu. Napadi su protivnika kratkotrajni te će se poput haljine »izlizati« i »moljac će ih razjesti«. S druge strane pravda je Božja vječna i njegov je spas »od koljena do koljena«. Eto, dakle, izvora mudrosti o kojoj govori Sluga Gospodinov, koji u potpunosti i do kraja vjeruje Božjim riječima. Bude li slušao Boga, sâm će Bog biti neprijatelj njegovim neprijateljima i protivnik njegovim protivnicima.

Isusova muka, smrt i uskrsnuće – Božji su naum

Evanđeoski odlomak donosi tri perikope iz Markova evanđelja. U prvoj Isus je s učenicima u »selima Cezareje Filipove«, na području koje je tada politički pripadalo Siriji i bilo pod upravom Heroda Filipa. Ondje im Isus postavlja pitanje: »Što govore ljudi, tko sam ja?«, a odgovori koje dobiva prepoznaju ga kao Ivana Krstitelja, Iliju ili nekoga od proroka. Isusa tada zanima što sami učenici kažu, a Petar, u ime svih odgovara: »Ti si Pomazanik – Krist.« Time ustvari probija tajnu Isusova mesijanstva, koja je čuvana od početka Evanđelja i otada nije spominjana. Isus i nadalje zabranjuje učenicima da o tome govore. Odsada će privatno govoriti učenicima, što se vidi već u sljedećem retku, gdje prvi put navješćuje svoju muku i uskrsnuće. Isus se tu naziva Sinom Čovječjim, čime podvlači ljudsku slabost. Budući da su učenici ušli u posjed tajne, on im je sada mogao »otvoreno« govoriti. Ipak, otvorenost potiče na reakciju Petra, koji ne prihvaća tu Isusovu slabost. Učiteljev odgovor bio je opomena svima: Isusova muka, smrt i uskrsnuće Božji su naum, usko povezan s njegovim mesijanskim dostojanstvom. Osim toga, kako daju naslutiti sljedeći redci, u takvoj Isusovoj slabosti pozvani su sudjelovati i njegovi učenici. Slijediti Isusa znači nositi križ, izgubiti život poradi njega i evanđelja. Takav stav vodi u spasenje. To je očito Markova pouka njegovoj kršćanskoj zajednici koja je već upoznala Isusov križ, smrt i uskrsnuće, te iz toga vazmenoga iskustva crpi spasenje.

Djela milosrđa i ljubavi

Pisac Jakovljeve poslanice predstavlja općenito kakav je odnos između vjere i djelâ. Prema njemu, vrijednost vjere mjeri se čovjekovim djelima. Čak i više! Sama vjera ne donosi spasenja, nego samo kad je potvrđena djelima. Nema li djelâ, vjera je »mrtva u sebi«. Dajući primjer tih djela, Jakovljeva poslanica jasno daje do znanja da u prvom redu misli na djela milosrđa i ljubavi usmjerena prema bratu ili sestri koji su »goli i bez hrane svagdanje«. Time se djela o kojima govori Jakovljeva poslanica donekle razlikuju od onih o kojima govori Pavao. Kad govori o djelima koja ne mogu postići spasenje, Pavao ponajprije misli na djela obdržavanja Zakona, ona koja se odnose na obrednu čistoću i na obrezanje. Takva djela ne donose spasenje, nego vjera u Krista. Opravdanje je, po njemu, po čistoj milosti. Takva se potom vjera odjelotvoruje u ljubavi, a pravi je zakon zakon ljubavi. Ipak, premda i Jakovljeva poslanica i Pavao na kraju dolaze do toga zakona ljubavi, njihova se stajališta razlikuju. Danas je općenito prihvaćeno u biblijskoj znanosti da bi Pavao teško mogao prihvatiti riječi: »Što koristi… ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti?« Upravo je to Pavlova teza: čovjek se spašava po vjeri. Različitosti tih dviju koncepcija proizlaze iz različitih zajednica iz kojih su ti spisi potekli. Dok Jakovljeva poslanica odražava stajališta židovskih kršćana, Pavao postaje sve glasniji zastupnik kršćana poganskoga podrijetla te je dosljedan u naglašavanju nedostatnosti i ništavosti djelâ Zakona, pa onda i svih drugih djelâ u vidu spasenja. Ta je različitost još bolje vidljiva usporedi li se primjer Abrahama što ga donosi Jakovljeva poslanica s onim iz Pavlove poslanice Rimljanima. Prema Pavlu djela su izraz ljubavi, a ne sredstvo spasenja.

IZVORGlas Koncila br. 37/2018.
Prethodni članakU POVODU 50. OBLJETNICE NASILNOGA GUŠENJA PRAŠKOGA PROLJEĆA Rasplinute nade u »socijalizam s ljudskim licem«
Sljedeći članakJE LI U HRVATSKOJ UGROŽEN REFERENDUM Izdvojeno mišljenje ustavnoga sudca rasvijetlilo je prave namjere protivnika referenduma