OTKRIVAO JE DUHOVNE BISERE HRVATIMA Prijevodne »poslastice« Karla Prendivoja

Karlo Prendivoj

Dok je u prvoj polovici 20. stoljeća katolički tisak – kako novinsko tako i knjižno izdavaštvo – ne samo cvao, nego obilno rađao zrelim plodovima, 1945. posječena su nasilno sva plodna stabla. Doslovce. Ne samo što su ugašene novine, časopisi i izdavačke kuće, nego su pobijeni, pozatvarani i na šutnju ili egzil prisiljeni brojni katolički novinari, publicisti, književnici i pisci. Trebalo je sve stvarati ispočetka, ali i trebalo je podosta počekati dok su nastale koliko-toliko povoljne prilike da to bude moguće. Posebice je teško bilo dolaziti do inozemne literature radi njezina prijevoda, što je bilo omogućeno tek sedamdesetih godina. Jedan od prvaka u tom poslu prevođenja inozemne duhovne literature bio je kulturno svestran franjevac trećoredac Karlo Prendivoj.

Rođen je u Poljicima na Krku 11. travnja 1910. Gimnaziju je pohađao na Krku 1923. – 1925., a potom privatno kod franjevaca trećoredaca na Školjiću, poznatom i kao Galevac kod Ugljana. Godine 1926. stupio je u Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša, a 1927. – 1930. na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« studirao je filozofiju, koju je doktorirao. Potom je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu studirao teologiju do 1934. Za svećenika je zaređen 1935. Bio je zatim profesor franjevačke gimnazije na Školjiću do 1941., dirigent školskoga tamburaškoga orkestra i zborovođa »Sv. Cecilije« u Preku. Tijekom rata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je romanistiku, psihologiju i latinski. Od 1945. do 1955. predavao je francuski, filozofiju, hrvatski i matematiku na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Istodobno je bio zborovođa i orguljaš u crkvi franjevaca trećoredca na Ksaveru. Tada odlazi u Herceg-Novi, gdje je bio na službi do 1966., kada je otišao u Njemačku i na Goetheovu institutu usavršavao njemački. Od 1968. do 1973. predavao je francuski, njemački, latinski i filozofiju u sjemenišnoj gimnaziji franjevaca trećoredaca u Odri. Umro je u bolnici u Klenovniku 19. siječnja 1987. Pokopan je na Mirogoju.

Svojim prijevodima izvanredno je pridonio upoznavanju hrvatskih čitatelja sa svjetskim uspješnicama duhovne literature, istinskih bisera kojima se poznavatelji kršćanske duhovnosti uvijek s radošću vraćaju.

S objavom prijevoda započeo je 1969. kao prevoditelj djela »Poslušnost i odgoj za poslušnost« Gabriel-Marie Garronea i suprevoditelj 1971. u prvom dijelu posebne moralne teologije Bernarda Häringa »Kristov zakon«, a sudjeluje i u prijevodu njezina drugoga dijela 1986. Godine 1975. suprevodi djelo Klemensa Tilmanna »Meditacija – temeljna ljudska dimenzija« u biblioteci »Metanoja«.

Godine 1976., nakon umirovljenja, pokrenuo je glasovitu biblioteku »Oko tri ujutro«. Iako je u njoj pod njegovim uredništvom izišlo samo četrnaest knjiga do 1987. godine, riječ je o biranim djelima svjetske duhovne literature, kako publicistike iz psihologije i medicine tako i beletristike. S engleskoga je preveo knjige »Razgovori s umirućima« Elisabeth Kürbler-Ross 1976., vrlo dobar roman Morrisa Langla Westa »Đavolov odvjetnik« 1978., knjigu Patricka Harta »Thomas Merton: Monah« 1979. te »On – ona: za razumijevanje muške i ženske psihologije« Roberta Johnsona.

S njemačkoga je preveo knjige bivšega zatočenika u nacističkim logorima Viktora Frankla »Zašto se niste ubili?: uvod u logoterapiju« 1978., možda najpoznatiju u tom nizu, zatim »Bog podsvijesti« 1981. (od 4. izdanja pod naslovom »Bog kojega nismo svjesni«), i »Život uvijek ima smisla« posmrtno 2001.; zatim »Umire se sasvim drukčije: doživljaji vlastite smrti« Johanna Christopha Hampea 1981.; »Čovjek i njegova bolest: osnove antropološke medicine« Arthura Joresa 1982.; godine 1983. objavljuje »Da odbaciš život?: refleksije o samoubojstvu« Erwina Ringela i »Novi čovjek na krhkim nogama« Karla Guida Raya 1983. te »I tvoja patnja ima smisla: logoterapijska pomoć u krizi« Elisabeth Lukas 1985. i »Kako da opet ozdraviš?« Carla Simontona 1987.

S francuskoga je preveo knjige Paula Tourniera »Više razumijevanja u braku: psihoterapija bez psihoterapeuta« i »Učimo starjeti« 1980. te »Poslanje žene: putovi i zadaci feminizma« 1981. Neki su naslovi izišli u više izdanja.

Osim toga, preveo je djelo Renea Laurentina »Karizmatička obnova u Katoličkoj Crkvi: njezina budućnost i moguće opasnosti« 1979., »Priručnik za katekizam 4« 1980., a supreveo je s Petrom Bašićem, koji ga je naslijedio kao urednik biblioteke, djelo Alexandera Faviera »Laici u počecima Crkve« 1988. Više članaka objavio je u »Vjesniku franjevaca trećoredaca«.

Svojim prijevodima izvanredno je pridonio upoznavanju hrvatskih čitatelja sa svjetskim uspješnicama duhovne literature, istinskih bisera kojima se poznavatelji kršćanske duhovnosti uvijek s radošću vraćaju.

IZVORGlas Koncila br. 16/2019.
Prethodni članakUGLJANSKA ČUVARICA PET BAROKNIH OLTARA Ljepote crkve sv. Lovre
Sljedeći članakTRGOVANJE TEK ROĐENOM DJECOM Bijeg u slobodu