OTKUD OTUĐENJE OD ONOGA ISKONSKOGA LJUDSKOGA POSLANJA? (3) Kršćanska nada obvezuje čovjeka na djelovanje

Foto: Shutterstock

Zahvaljujući radoznalosti, čovjek nije stvorio samo dobra tehnička pomagala koja mu omogućuju lakši život, nego i ona koja mogu u nekoliko minuta uništiti čitav svijet. I tu se pokazuje da je malen prostor između dobra i zla, između harmonije i razaranja. Izvori zla često se kriju u malim, beznačajnim stvarima. Upravo na to upućuje na dojmljiv metaforičan način slučaj prvih ljudi. Zagrizli su u voće iz radoznalosti i želje da budu mudriji nego što jesu pa su time otvorili prostor destrukciji zla koja ih je udaljila od Boga. Čovjek je, tragajući za tehnološkim mogućnostima koje bi mu olakšale život, zagrizao i u ono što bi mu moglo omogućiti prednost pred drugima. Napravio je atomsko oružje ne shvaćajući opasnosti koje iz toga čina proizlaze. Da su znanstvenici bili proroci, ljudi koji u svom srcu osluškuju Božji glas, ne bi se nikada dohvatili toga posla jer bi znali koliku opasnost za stvoreno nosi u sebi taj čin. Grijeh prvih ljudi upućuje slikovito upravo i na tu stranu čovjeka, njegov površan pristup životu, njegovo neshvaćanje da zlo vreba na svakom koraku. Ni Eva ne bi zagrizla u voće brzo da je slutila opasnosti koje iz toga proizlaze. Tim činom, tako poručuje snažna metafora o pojavi zla u svijetu, stvoren je preduvjet za otuđenje od Boga, što je rezultiralo ljudskom sviješću o opasnosti smrti.

Smrt izaziva najveći čovjekov strah
Izvori zla često se kriju u malim, beznačajnim stvarima. Upravo na to upućuje na dojmljiv metaforičan način slučaj prvih ljudi. Zagrizli su u voće iz radoznalosti i želje da budu mudriji nego što jesu pa su time otvorili prostor destrukciji zla koja ih je udaljila od Boga.

Zato se s pravom može reći s mnogim misliocima da je osjećaj konačnosti (smrt) najveći strah koji obuzima čovjeka. Za razliku od Eve i Adama znanstvenici su stvaranjem atomskoga oružja omogućili daleko veću destrukciju zla jer su sasvim pod upitnik stavili život kao takav, stvorenje kao takvo. Adam i Eva zbog svoje pogrješke stupaju u svijet prirode, prisiljeni na borbu za ograničeni život, shvaćajući da je smrt izvjesna, a znanstvenici su stvaranjem atomskoga oružja omogućili uništenje i same prirode. Kao što prvi ljudi ne mogu optužiti Boga da ih je prepustio zlu, tako ni čovjek postmoderne ne može za svoju sudbinu tražiti krivca izvan sebe. I jedni i drugi zloupotrijebili su slobodu, bez koje ne bi bili ono što jesu, bez koje, istina, ne bi bilo zla, ali ni svijesti što znači dobro. Izlaskom iz raja, kako kaže Kant, čovjek je krenuo putom emancipacije, vlastitim putom, postao je onim što danas jest. Čovjek je postao stvorenje koje pronalazi svoj životni put u prostoru između utjecaja zla i dobra. O zlu se danas govori puno. Mediji su ispunjeni vijestima o destruktivnim događanjima u svijetu. O zlu se rado čita i govori. Čovječanstvo je svjesno svakodnevne prisutnosti zla. Upravo i iz toga razloga sanja ona druga strana čovjeka o raju, o onim rajskim odnosima, o dobru, o ljubavi. Na to upućuju mnogobrojne pozitivne stvari koje čovjek čini, iako se o njima malo govori. Upravo se u tome i krije nada za ovaj svijet. Jer iako je dobro potisnuto od zla, ne prestaje ljudski san o mogućnostima dobra. Biblijski su proroci bili oni koji su uvijek iznova upozoravali Izrael da je Jahve jači od zla, samo to mora shvatiti i čovjek. Mora se htjeti okrenuti dobru. Otkad je napustio raj i stupio u svijet prirode, mudar je čovjek, podliježući izazovima zla, istodobno tražio i put koji bi mu omogućio pobjedu dobra. Grčki filozofi pronalaze taj put u samosvladavanju i pobjedi razuma nad emocijama i željama. Židovi vide izlaz u kontinuiranom približavanju čovjeka dobru, u povjerenju u Božju ljubav prema izabranomu narodu jer je zlo sudbina s kojom se čovjek mora hrvati kroz čitavu povijest.

Ljubav drži svijet na okupu
Iako je dobro potisnuto od zla, ne prestaje ljudski san o mogućnostima dobra. Biblijski su proroci bili oni koji su uvijek iznova upozoravali Izrael da je Jahve jači od zla, samo to mora shvatiti i čovjek. Mora se htjeti okrenuti dobru. Otkad je napustio raj i stupio u svijet prirode, mudar je čovjek, podliježući izazovima zla, istodobno tražio i put koji bi mu omogućio pobjedu dobra.

Uz govor o Božjem milosrđu kao mogućem nadvladavanju zla, kršćanstvo govori i o nužnosti realizacije ljubavi ovdje i sada, u međuljudskim odnosima. Jer kao što je Bog stvorio svijet iz ljubavi, isto tako taj princip drži svijet na okupu. Ako čovjek moderne, poslije tolikoga napretka, zaviri malo dublje u sebe, otkrit će biblijsku istinu koja kaže da je ljubav sve. Još uvijek je i kod čovjeka moderne prisutna ona rajska čežnja da bude voljen, ali i da voli. Na kraju mnoga su zla u međuljudskim odnosima učinjena, u tome se slažu psiholozi, zbog nedostatka one ljubavi za kojom čovjek čezne. To je ona druga strana čovjeka, onoga čovjeka koji ponekad čineći zlo sanja dobro. U biti dobro je uvijek plod ljubavi. A ljubav nije samo stvar razuma, nego i srca. Dok se grčka mitologija bavi pitanjem kako pridobiti bogove za ljude, kršćanstvo osim te misli razvija i razmišljanje o nužnosti postajanja sličnim Bogu, i to ne kroz moć i tehnologiju, nego kroz realizaciju ljubavi i dobra. Nažalost razmišljanja čovjeka postmoderne svode pojavu zla često na običan kvar koji se može jednostavno popraviti, kao da se kod pojave zla radi o kvaru na automobilskom motoru.

Isus odbija i vlast i moć i bogatstvo i svjetovni ugled

Potpuna sekularizacija ne samo da je odstranila Boga iz ljudskoga života, ona je potisnula i osjećaj za grijeh kao izvor zla. Gotovo je nestala ona jaka metaforička biblijska, pa i mitološka misao iz mnogih civilizacija, misao koja upozorava na to da zlo nije nikakav kvar u dobrom ljudskom stvorenju, nego još uvijek nepojašnjena prisutnost koja sprječava realizaciju dobra. O izvorima zla, koji još i danas ugrožavaju realizaciju dobra, govori se jasno u Isusovoj kušnji u pustinji. Moglo bi se reći da Isus sjedinjuje u toj borbi sve one divne misli iz mnogih mitoloških poruka kad stavlja naglasak na nutarnju autonomiju, na slobodu od onoga što čovjeka gura u naručje zla. Isus za vrijeme kušnje odbija i vlast i moć i bogatstvo i svjetovni ugled. On to ne čini s prijezirom prema spomenutomu, nego sa željom da uputi čovjeka na to da je opasno svako davanje apsolutne prednosti zemaljskomu i trenutačnomu nad onim bitnim. Taj čin uključuje i antički zahtjev za pobjedu razuma nad strastvenim željama, židovsko povjerenje u Božju pravednost i kad ne ide onako kako bi čovjek želio, ali i kršćansku nadu u Božje milosrđe, nadu da čovjek u svom naporu oko pobjede nad zlom u odlučujućem povijesnom trenutku ne će biti ostavljen na cjedilu. Ali pri tome treba reći da se radi o onoj kršćanskoj nadi koja i čovjeka obvezuje na djelovanje, a ne samo pasivno čekanje povijesnoga raspleta. To je sadržano u onoj bitnoj poruci Biblije koja kaže da se čovjek mora oduprijeti zlu, težeći dobru, da nije igračka u rukama bogova, nego partner Boga u realizaciji dobra. Toga bi trebali biti svjesni danas predstavnici religija, ali i politički moćnici. Svi bi trebali poraditi na tome da čovjeka jednoga dana ne obuzme »volja za zlom« (Jaspers). Jer se upravo u tome krije najveća opasnost za svijet. Nešto o tome govore nam sadistička zlodjela iz komunizma i nacizma, ali i islamistički teror nad nedužnima. Takva pojava zla danas, s obzirom na tehnološke mogućnosti destrukcije, stavlja pod upitnik opstanak svijeta.

U snazi dobra krije se nada svijeta
Zato Isus sa svojom otpornošću na zlo može i danas biti velika inspiracija čovjeku. Augustin promatra zlo kao nedostatak dobra. Nešto slično poručuje i Isus stavljanjem naglaska na nužnost realizacije ljubavi. Jer samo u trenutku kad ljubav bude u potpunosti realizirana nestat će snaga zla. U vrijeme najveće destrukcije, silne manifestacije zla, u vrijeme nacističkih logora i gulaga, dobro nije nikada prestajalo djelovati. Iz tame zla uvijek je izbijala zraka dobra. O tome govore zatvorenici jednih i drugih logora, koji svjedoče o tome da zlo nije uspjelo u potpunosti ovladati čovjekom. Možda u tome treba prepoznati upravo onu Božju pomoć koja ne dopušta potpuni trijumf zla. Neki od mislilaca pitaju se danas gdje je bio Bog za vrijeme nedjela u Auschwitzu? Bio je možda tamo gdje je jedan jedini bio spreman i sposoban ponuditi svoj život za druge, gdje je jedan jedini bio sposoban dati prednost dobru nad zlom. A takvih je ljudi bilo, unatoč golemoj destrukciji, i u nacističkim logorima kao i u gulazima. Bilo ih je više nego u Sodomi i Gomori. Zato zlo nacizma i komunizma nije ovladalo svijetom. Upravo se u toj snazi dobra i krije nada svijeta. Jer kako kaže Toma Akvinski, ako postoji zlo, postoji i Bog. Jer zla ne bi bilo, čovjek ga ne bi bio svjestan, kad ne bi postojalo dobro, kad ne bi postojao Bog.
Bog u konačnici želi pobjedu dobra

Naime zlo se manifestira uvijek u tome što pokušava porobiti onaj prostor koji pripada dobru, to jest Bogu, izvoru iz kojega proizlazi ovaj svijet, koji može opstati u konačnici samo tada ako ljubav potisne snagu zla. To da kroz čitavu ljudsku povijest traje borba između zla i dobra, kao i to da zlo nije nadvladalo s obzirom na ljudske slabosti, govori o tome da postoji Bog koji ipak u konačnici želi pobjedu dobra. Ne radi se ni o kakvom dualističkom sukobu principa zla i Boga, nego Božjoj pomoći da se čovjek u konačnici odupre onomu zlu koje ga ometa u njegovoj težnji da se odluči za dobro.

Poznati američki književnik Julien Green to je lijepo formulirao u jednom intervjuu rekavši da je negdje na početku ljudskoga roda došlo do neke tajanstvene pogrješke, okretanja čovjeka protiv Boga, što ga je udaljilo od dobra. Istina, upozorava književnik dalje, grijeh je od Boga oprošten, ali rana još uvijek nije zarasla. A kad je čovjek iznutra ranjen, njegova je orijentacija u životu često loša. U tom se kontekstu može promatrati i nesposobnost čovjeka da se u potpunosti otrgne od zla, koje ga i danas još uvijek udaljava od Boga, ali i od onoga što je bio i što bi trebao ponovno postati, stvorenje apsolutne ljubavi koja ga vodi ponovno k jedinstvu u sebi i zajedništvu sa Stvoriteljem. Tračak te apsolutne ljubavi manifestira se ovdje na zemlji uvijek kad čovjek uspije potisnuti sebe u stranu da bi drugomu stvorio prostor za život. Jer svaki prostor koji otvara vrata za dobro potiskuje istodobno i zlo. Većina ljudi misli i danas, nasuprot nekim filozofskim postavkama, da nije stranac u svijetu postmoderne onaj tko čini dobro, a izbjegava zlo, nego onaj tko prezire dobro, a oduševljava se zlom. Utoliko se može reći da su vrata koja vode u raj još uvijek otvorena.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 20/2017.
Prethodni članakUREDNIŠTVO UGLEDNOGA ČASOPISA »PRIZNALO PORAZ« Kamo su nestali kukci?
Sljedeći članakPISMA IZ MISIJA S mamom u istoj školi