PANDEMIJA SUROGATA U potrazi za svetim čovjek je neobično kreativan, a u olakšavanju puta prema svetomu još više

Foto: Shutterstock

U postmodernom društvu prevladava individualizam i često se umjesto pravih odnosa traže oni lišeni temeljnih odrednica za čovjeka, poput mjesta i vremena. Tako bujaju »fiktivna« Facebook-prijateljstva, a vrlo je malo onih pravih. Čini se da su i takva naizgled prijateljstva barem neka zamjena za pravi stisak ruke, otvorenu riječ i prijateljski zagrljaj.

U korizmi se i askeza kao oblik lišavanja vlastitih ovisnosti da bi duša više pripadala Bogu nerijetko zamjenjuje postom za skidanje kilograma, obnovu tijela i zdravlja. To stremljenje prema zdravlju po sebi nije loše, ali obnoviti duh ne može se na taj način. Pokora, djela milosrđa, molitva i post – samo su sredstva kako bi se čovjek riješio neurednih sklonosti i bio na raspolaganju Božjoj volji. Nerijetko se i u duhovnosti traže surogati pa se umjesto pohađanja liturgije u Crkvi, Božjem hramu, odlazi u trgovačke centre kako bi se u svjetlima, glazbi, estetici potrošačkoga mentaliteta pronašao surogat za obećani duhovni mir. Mladi ga traže u glazbenim spotovima, preko Youtubea, u ponudi videa i glazbe koji koktelom kršćanskih i nekršćanskih simbola stvaraju privid blagostanja, ljubavi, sreće i mira.

U potrazi za svetim čovjek je neobično kreativan, a u olakšavanju puta prema svetomu još više. No ne zaboravimo, surogat nije original. Štoviše, u društvu surogata čovjek ni sam više ne zna je li to što živim zaista stvarnost ili su to samo ostatci, surogati samih sebe. U društvu koje delegira odgovornost, marginalizira svaki tračak transcendencije i prolaznosti, bolesti i nemoći, stvoreni su surogati za vlastitu (ne)odgovornost: domovi za starije i nemoćne, jasličke skupine, Caritasi, čak i tzv. surogat-majčinstvo. No duhovna je čežnja u čovjeku i dalje prisutna.

Na razini braka i obitelji ne podnose se surogati. Traže se originali koji će voljeti i poštovati i koje će se moći voljeti. No tijekom posljednjih godina na biskupijskim crkvenim sudovima na godišnjoj se razini zaprimi više stotina zahtjeva za proglašavanje ništavosti brakova koji su sklopljeni u Crkvi. Najčešće je riječ o ljudima koji su prošli vjersku formaciju kroz vjeronauk i župnu katehezu te primili sve sakramente, podijelili sakrament ženidbe, a nekoliko godina kasnije više ga ne mogu živjeti. Budući da je odgoj vjere odgoj svih dimenzija čovjeka – kognitivne, emocionalne, pragmatične dimenzije, ali osobito one duhovne dimenzije – na prvi se pogled čini da kateheza koju su pohađali i vjera koju su primili nije relevantna za život.

No kateheza i vjeronauk kao oblici vjere itekako moraju imati veze sa životom i odnosima jer oni moraju izgraditi čovjeka i navijestiti Krista koji čini život živim. A Krist? On je itekako zainteresiran za ljudsku svakidašnjicu i ljudsku nevolju, za podnošenje ljudskih nevolja i problema. Zainteresiran je za njihovo rješavanje. On je onaj liječnik koji liječi dušu. On je prva adresa na koju se mogu obratiti i javiti svi u trenutcima nevolje. Često ljudi traže pomoć na krivim mjestima, a zaboravljaju možda tada u tim trenutcima da vlastite potrebe i križeve mogu donijeti Kristu koji je prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, u svojoj riječi, u zajednici vjernika, konačno u euharistiji. U trenutcima krize tražiti odgovore kod živoga Krista da on izliječi, povjeravajući mu vlastite brige i terete. U pandemiji surogata Krist je uvijek i zauvijek jedini originalni liječnik duše i tijela, Sin Božji, Spasitelj.

IZVORGlas Koncila br. 11/2021.
Prethodni članakOD PUSTINJE DO PSIHOTERAPIJE Tko napastuje čovjeka, a tko mu može pomoći
Sljedeći članakKATASTROFA PROLAZI ISPOD RADARA Pandemijski spas za plastiku, pesticide i GMO