PAPA OBJAVIO APOSTOLSKO PISMO »DESIDERIO DESIDERAVI« O LITURGIJSKOJ FORMACIJI Umjesto polemika otkrivati ljepotu liturgije

Foto: Profimedia

»Desiderio desideravi hoc Pascha manducare vobiscum, antequam patiar.« Tim riječima koje je, prema Evanđelju po Luki, Isus izrekao na posljednjoj večeri, a na hrvatski su prevedene ovako: »Silno sam želio ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke«, započinje apostolsko pismo »Desiderio desideravi« koje je papa Franjo na svetkovinu sv. Petra i Pavla, u petak 29. lipnja, uputio »biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i vjernicima laicima«, dakle svima u Crkvi, ističući već u proširenom naslovu da je u pismu riječ »o liturgijskoj formaciji Božjega naroda«.

Pomoći napajati se iz prvoga izvora

Usporedo s apostolskim pismom Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavio je priopćenje u kojem se kaže da »dokument obuhvaća i na izvorni način obrađuje ‘Propozicije’ (prijedlozi, stajališta), koje su plod plenarnoga zasjedanja« spomenutoga dikasterija – tada se još zvao kongregacija – koje je održano od 12. do 15. veljače 2019. Također se kaže da to pismo »slijedi pismo koje je upućeno samo biskupima u prigodi objavljivanja motuproprija ‘Traditionis custodes’ čiji je cilj bio ‘trajno traženje crkvenoga jedinstva’ glede jedinoga izričaja ‘zakona molitve’ Rimskoga obreda koji je izražen u knjigama liturgijske obnove što ju je želio Drugi vatikanski koncil«.

»Ostavimo se polemika kako bismo zajedno slušali što Duh govori Crkvi, čuvajmo zajedništvo, budimo i dalje zapanjeni ljepotom liturgije. Darovana nam je pasha pa dopustimo da nas čuva želja koju Gospodin i dalje gaji da je s nama blaguje«

Spomenutim motuproprijem papa Franjo dodatno je suzio mogućnosti slavljenja takozvane »stare« ili »latinske« ili »tradicionalne« mise. O tome se jasno izražava i u apostolskom pismu »Desiderio desideravi«, u br. 61, u završnom dijelu u kojem na neki način sažima glavne sadržaje čitavoga dokumenta, ali iznosi i motive koji su ga naveli na njegovo objavljivanje. Počinje sa zahtjevom koji se odnosi na potrebu za liturgijskom formacijom: »Želio sam jednostavno ponuditi neka promišljanja koja svakako ne iscrpljuju silno blago slavljenja svetih otajstava. Tražim od svih biskupa, svećenika i đakona, odgojitelja u bogoslovijama, učitelja na teološkim fakultetima i teološkim školama, od svih kateheta i katehistica, da pomognu svetomu Božjemu narodu napajati se iz onoga što je uvijek bilo prvi izvor kršćanske duhovnosti.«

Uzdizati jednu jedinu i istovjetnu molitvu

Potom Papa prelazi na spomenuti argument: »Pozvani smo neprestano otkrivati bogatstvo općih načela koja su iznesena u prvim brojevima ‘Sacrosanctum concilium’ (koncilska konstitucija o liturgiji, prva koju je Koncil donio), razumijevajući unutarnju sponu između prve koncilske konstitucije i svih ostalih. Iz toga razloga ne možemo se vratiti obrednomu obliku za koji su koncilski oci, ‘cum Petro e sub Petro’ (s Petrom i pod Petrom, tj. papom, rimskim biskupom), osjećali da ga treba reformirati, odobrivši, pod vodstvom Duha i prema svojoj pastirskoj savjesti, načela iz kojih je rođena reforma. Sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., odobrivši reformirane liturgijske knjige, zajamčili su vjernost reforme Koncilu. Iz toga sam razloga napisao ‘Traditionis custodes’, kako bi Crkva, u različitosti jezika, mogla uzdizati jednu jedinu i istovjetnu molitvu koja je kadra izraziti njezino jedinstvo. To jedinstvo želim da bude ponovno uspostavljeno u čitavoj Crkvi Rimskoga obreda.«

Ipak, čitanje »Desiderio desideravi« nipošto ne dopušta ocjenu da je riječ o dokumentu čiji je cilj disciplinirati one koji ustraju na »latinskoj misi«. Premda citirani redci stavljaju dokument u njegov sadašnji kontekst, njegov stvarni duh i temeljnu Papinu nakanu najbolje izražavaju završne riječi dokumenta, koje je, uostalom, citirao i Dikasterij za bogoštovlje u spomenutom priopćenju. »Ostavimo se polemika kako bismo zajedno slušali što Duh govori Crkvi, čuvajmo zajedništvo, budimo i dalje zapanjeni ljepotom liturgije. Darovana nam je pasha pa dopustimo da nas čuva želja koju Gospodin i dalje gaji da je s nama blaguje. Pod pogledom Marije, Majke Crkve«, piše papa Franjo. Na završetku nakon Papina potpisa dokument donosi i retke sv. Franje Asiškoga, iz njegova Pisma čitavomu Redu, u kojima svetac izražava i poziva na divljenje nad euharistijskim otajstvom.

Liturgija je »danas« prisutno spasenje u Kristu

Teološko srce dokumenta njegov je prvi dio, u kojem se opisuje narav liturgije kao mjesta stvarnoga susreta s Kristom i ulaženja u njegovo otajstvo. U okvirima novinskoga prikaza moguće je prenijeti tek pokoji redak. Tako u br. 4 Papa piše: »Na toj večeri nitko nije zaslužio mjesto, svi su bili pozvani ili, bolje rečeno, privučeni žarkom Isusovom željom da s njima blaguje onu pashu: on znade da je on jaganjac za pashu, da je on pasha. U tome je apsolutna novost one večere, jedina istinska novost u povijesti, koja tu večeru čini jedinstvenom, a time i ‘posljednjom’, neponovljivom. Ipak, njegova beskrajna želja da s nama obnovi ono zajedništvo koje je bilo i ostaje izvorni projekt ne će se ispuniti dokle god svaki čovjek, ‘iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda’, ne bude blagovao njegovo Tijelo i pio njegovu Krv: stoga će ta večera, do njegova povratka, biti uprisutnjena u slavljenju euharistije.« Liturgija je »danas« prisutno spasenje u Kristu.

»Njegova beskrajna želja da s nama obnovi ono zajedništvo koje je bilo i ostaje izvorni projekt ne će se ispuniti dokle god svaki čovjek, ‘iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda’, ne bude blagovao njegovo Tijelo i pio njegovu Krv: stoga će ta večera, do njegova povratka, biti uprisutnjena u slavljenju euharistije«

Općenito gledano, dokument se podosta bavi modernim i postmodernim mentalitetom, čiji mnogi aspekti ne idu na ruku plodonosnomu slavljenju liturgije: subjektivizam, individualizam, gubitak osjećaja ne samo za simboliku, nego i za tijelo kao simbol, u kojem su na nerazdruživ način povezani duh i materija. Pritom se Papa, kao i primjerice u enciklici »Laudato si’«, obilno koristi promišljanjima velikoga teologa, analitičara i kritičara moderniteta Romana Guardinija.

U tom kontekstu Papa se osvrće i na Drugi vatikanski koncil, koji promatra u njegovu jedinstvu, iz čega pak izvodi svoj glavni argument u motupropriju »Traditionis custodes«: nije moguće prihvaćati Koncil ne prihvaćajući liturgijsku reformu. Sljedeći redci iz apostolskoga pisma (br. 28 i 29) dobro to opisuju: »Postmodernitet – u kojem se čovjek osjeća još više izgubljenim, bez bilo kakvih referentnih točaka, lišen vrjednota jer su postale neutralne, siroče u svemu, u fragmentaciji u kojoj se čini nemogućim obzor smisla – još je otežan teškom baštinom koju nam je ostavilo prethodno razdoblje, prožeto individualizmom i subjektivizmom, kao i apstraktnim spiritualizmom koji se protivi naravi čovjeka, koji je utjelovljeni duh te je stoga po sebi sposoban za simboličko djelovanje i razumijevanje. Upravo se sa stvarnošću moderniteta željela suočiti Crkva sabrana na Koncilu, potvrđujući svoju svijest da je sakrament Krista, svjetla naroda (‘Lumen gentium’), stavljajući se u vjernički posluh Božjoj riječi (‘Dei Verbum’) i prepoznajući da su radosti i nade (‘Gaudium et spes’) današnjih ljudi njezine radosti i nade. Velike koncilske konstitucije nemoguće je razdvojiti, a nije slučajno što je to jedinstveno veliko promišljanje ekumenskoga koncila – koji je najviši izričaj sinodalnosti Crkve i čijega sam bogatstva ja, sa svima vama, pozvan biti čuvarom – započelo s liturgijom (‘Sacrosanctum Concilium’).«

Formacija za liturgiju i formacija liturgijom
Velik dio apostolskoga pisma »Desiderio desideravi« posvećen je, kao što se kaže i u proširenom naslovu, liturgijskoj formaciji. Papa je promatra pod dva oblika: kao formaciju za liturgiju i formaciju liturgijom, jer liturgija – osim što se »uči« tako što se živi – oblikuje kršćane da budu ono što slave. Na temelju Papina dokumenta može se zaključiti da je liturgijska formacija zahtjevan proces jer se liturgija zasniva na djelovanju Duha Svetoga, dakle na otajstvu koje izmiče ljudskim moćima, ali čovjek, s druge strane, može u nj ući ako mu se otvori sa svime što jest. Ta se komunikacija u liturgiji događa preko simbola, a pretpostavlja ljudsku tjelesnost kao temeljni simbol. U traženju teksta koji bi ilustrirao barem dio Papinih misli nametnuo se odlomak (br. 47) u kojem Papa opisuje kako roditelji, ili djedovi i bake, ili vjeroučitelji uče djecu prvu liturgijsku gestu, znak križa. Papa kaže da je ta gesta »poput odijela koje će s njim (djetetom) rasti, odijevajući ga na način koji samo Duh poznaje«. »Od toga časa ta nam gesta, njezina simbolička snaga, pripada; ili, bolje reći, mi pripadamo toj gesti, ona nam daje oblik, njome smo oblikovani. Nije tu od koristi previše priče, nije nužno razumjeti sve glede te geste: potrebno je biti malenim, bilo kad je predajemo bilo kad je primamo. Ostalo je djelo Duha. Tako smo uvedeni u simbolički govor. Ne možemo dopustiti da nam se ukrade to bogatstvo. Rastući, moći ćemo imati više instrumenata da bismo ga shvatili, ali uvijek pod uvjetom da ostanemo maleni«, napisao je Papa.