Niz knjiga objavljenih nakon Drugoga svjetskoga rata – a onda i propagandističke laži i teorije zavjera koje osobito plodno tlo danas nalaze u internetskom prostoru – nastoje dezavuirati Pija XII. i njegov odnos prema Židovima. Govori se o navodnom »Hitlerovu simpatizeru« koji se bojao plime boljševičkoga komunizma s istoka i »papi šutnje« koji je okretao pogled od nacističkih progona i ubojstava Židova, a tu je i prilično uopćena i naivnima lako prihvatljiva teza da je papa Pacelli za progonjene mogao učiniti više… Na pontifikat Pija XII. nakalemljeno je možda i najviše mitova u odnosu na neke pontifikate prije njegova.
Obaranje mitova
Nakon što je papa Franjo 2020. otvorio arhive iz razdoblja pontifikata Pija XII. krajem iste godine pojavila se na francuskom jeziku (čini se ne bez razloga jer je riječ o jeziku svjetske diplomacije) knjiga belgijskoga povjesničara i dugogodišnjega vatikanskoga arhivista dr. Johana Ickxa »Le Bureau: Les Juifs de Pie XII.«, koja je u travnju 2023. u nakladi »Ljevak« doživjela i svoje hrvatsko izdanje pod naslovom »Ured: Židovi Pija XII.«. Prva je to studija koja na sustavan način – na temelju vatikanskih dokumenata i zapisanih sjećanja protagonista zbivanja – rasvjetljuje odnos Pija XII. i Židova u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U mnogim aspektima knjiga obara neke mitove o »kontroverznom« papi. Ona rekonstruira rad Državnoga tajništva Svete Stolice, vatikanskoga »ministarstva vanjskih poslova«, i njegova »Ureda«, kako autor naziva krug visokih vatikanskih dostojanstvenika koji su Piju XII. bili bliski suradnici u brojnim akcijama spašavanja Židova u ratnoj Europi.
Jedinstvena pojava u povijesti diplomacije
Ured se nije »sastajao« povremeno, nego je djelovao praktički iz dana u dan, osobito pojačavajući svoje aktivnosti usporedno sa zaoštravanjem rasnih zakona u nacističkoj Njemačkoj, ali i u ostatku Europe pod njezinom kontrolom. Uz Pija XII. njegovi protagonisti bili su državni tajnik kardinal Luigi Maglione, tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove (danas Odjel za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice) mons. Domenico Tardini, njegov podtajnik mons. Giuseppe Malusardi te podtajnik Kongregacije za redovite crkvene poslove (danas Odjel za opće poslove Državnoga tajništva Svete Stolice) mons. Giovanni Battista Montini, budući papa Pavao VI. (1963. – 1978.). U neposredne aktivnosti »Ureda« bilo je uključeno još nekoliko bilježnika i auditora.
Ono po čemu je »Ured« Pija XII. fenomen u okvirima povijesti diplomacije, a onda i u kontekstu Drugoga svjetskoga rata, jest činjenica da je on bio jedino takvo tijelo koje je djelovalo pri nekom ministarstvu vanjskih poslova i čija je zadaća bila osmišljavanje djelotvornih načina za pomoć i formiranje međunarodne mreže namijenjene spašavanju progonjenih u ratnim okolnostima. Čak ni svjetske sile poput Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije – koje su na raspolaganju imale daleko više financijskih, logističkih i napose vojnih sredstava – u vrijeme rata nisu trošile vrijeme i resurse u pokretanje tijela nalik vatikanskomu »Uredu« da bi progonjene Židove pokušale u tišini izvući iz nacističkoga pakla.
Diplomatsko djelo milosrđa
Nedvosmisleno je dr. Ickx, citirajući jednoga protagonista »Ureda« Pija XII., odgovorio i zašto se uopće Vatikan upustio u riskantne akcije spašavanja Židova diljem Europe. Motiv nije dolazio iz domene »odnosa s javnošću«, tj. iz nastojanja da se steknu nekakve međunarodne naklonosti ili »politički poeni« za Vatikan. Temeljni motiv bilo je – milosrđe. U tom je smislu najglasniji svjedok vremena privatna zabilješka jednoga od ključnih ljudi »Ureda«, mons. Domenica Tardinija, do koje je došao dr. Ickx. Komentirajući jednu od vatikanskih intervencija u prilog progonjenih Židova u Slovačkoj, mons. Tardini je zapisao: »Židovi – koliko već možemo predviđati budućnost – nikada ne će biti pretjerano prijateljski nastrojeni prema Svetoj Stolici i Katoličkoj Crkvi. No to će djelo milosrđa učiniti još uzvišenijim.« Tardini nije bježao od činjenice da u nekim ranijim razdobljima povijesti odnosi Crkve i Židova nisu bili idealni. No takva prošlost u okolnostima nacističkih progona nije mogla biti zaprjeka djelima (diplomatskoga) milosrđa Svete Stolice.
Od službenih intervencija do ilegalnih koridora
Svagdje je vatikanska diplomacija, koju je koordinirao »Ured«, u svojim nastojanjima u spašavanju progonjenih nailazila na bitnu zaprjeku. Prije svega, u skladu s konkordatima i drugim međudržavnim sporazumima u zemljama u kojima su se nalazila vatikanska diplomatska predstavništva – od ranga otpravnika poslova do nuncija – Vatikan je »službeno« neke konkretne rezultate mogao postići samo u intervencijama u prilog tzv. katolika nearijaca. Bili su to oni koji su po svojoj vjeri bili katolici – kršteni kao novorođenčad, ili kao odrasli obraćenici – a koje su nacistički rasni zakoni još uvijek smatrali Židovima, što je značilo getoizaciju, deportaciju i smrt u nekom koncentracijskom logoru.
Autori rasnih zakona postavljali su i dodatne zaprjeke – dopunama kojima država ne priznaje obraćenje Židova na katoličanstvo prije određene godine, primjerice prije početka rata 1939. godine. Takve su odredbe, kako u knjizi pokazuje dr. Ickx, tražile i svojevrsne »teološke rasprave« nuncija s predstavnicima kvislinških vlasti. Naime, nunciji su često bili u poziciji da režim trebaju uvjeriti da su za Crkvu i Židovi koji su kao odrasli primili valjano krštenje – bez obzira kako ih pojedina država u zakonima definira – katolički vjernici, za koje se Sveta Stolica itekako ima pravo zalagati i zanimati. Kada nunciji na terenu nisi bili dovoljno uvjerljivi, nizom suptilnih diplomatskih pritisaka, koje također dokumentira dr. Ickx, protagonisti »Ureda« intervenirali su za Židove i pri veleposlanstvima država članica sila Osovine. Takvom vrstom angažmana Vatikan je sve do kraja rata iz Rumunjske i Slovačke višekratno »odgađao« deportacije i smaknuća u koncentracijskim logorima za barem nekoliko tisuća »katolika nearijaca«.
Za »prave« Židove Vatikan je također intervenirao, kako pokazuje u svojoj knjizi dr. Ickx, u ime humanitarnih i općeljudskih načela. Činio je to i u izravnim diplomatskim intervencijama koje su nacisti i njihovi poslušnici na čelu marionetskih režima jednostrano odbacivali – osobito nakon zloglasne konferencije u berlinskom predgrađu Wannseeu 1942. godine, gdje je osmišljeno »konačno rješenje« o uništenju svih europskih Židova. Međutim, i u takvim je okolnostima pomoć »Ureda« dolazila do progonjenih. Primjerice, postojali su i brojni slučajevi Židova – krštenih i nekrštenih – koji su iz zona sa strogim rasnim zakonima uspjeli pobjeći u predjele okupirane Europe u kojima se rasni zakoni nisu provodili jednako oštro. No da bi preživjeli, bila im je potrebna novčana pomoć »izvana«, koja je nerijetko pristizala i preko tajnih vatikanskih humanitarnih mreža. Nadalje, postojao je i niz »escape lineova« – ilegalnih i tajnih koridora za bijeg Židova koji su bili diljem Europe (uključujući i u Rimu) – koje je Vatikan također podupirao.
Postojala je i »Pacellijeva lista«
A da su sami Židovi smatrali Pija XII. jednim od vjerskih, moralnih i diplomatskih autoriteta koji ih može izvući od neizbježne smrti pod nacističkim jarmom, pokazuje sekcija dokumenata iz razdoblja pontifikata Pija XII. pod nazivom »Serie Ebrei« – kojom se u knjizi također bavi dr. Ickx – koja sadrži popis 2800 Židova koji su u različitim razdobljima rata uspjeli izravno doći do pape i tražiti njegovu pomoć. Koliko je takvih pisama iz različitih dijelova okupirane Europe odaslano te im se u ratnom vihoru zagubio svaki trag, ostaje jedan od najvećih misterija europske povijesti 20. stoljeća. Nekima sa spomenutoga popisa Vatikan je uspio pomoći i svoj su spas ti Židovi pronašli najčešće na obalama Novoga svijeta (i to češće u Latinskoj Americi nego u SAD-u!), a nekima se čak i nakon intervencija vatikanskih diplomata, koji su im osigurali vize i materijalna sredstva potrebna za prekomorsko putovanje, jednostavno gubi svaki trag i nije jasno jesu li uopće uspjeli pobjeći od nacista.
No za dr. Ickxa spomenuti popis iz »Serie Ebrei« dovoljan je razlog da se na tragu glasovitoga filma o njemačkom industrijalcu Oscaru Schindleru i njegovoj listi spašenih Židova u historiografskoj i svjetskoj javnosti napokon počne govoriti i o – »Pacellijevoj listi«!
»Dobro ne radi buku i buka ne proizvodi dobro«
