»Priča u kojoj dobro ne diže buku« naslov je poglavlja knjige »Ured: Židovi Pija XII.« u kojem autor dr. Johan Ickx podrobno opisuje diplomatski angažman Svete Stolice u spašavanju Židova u Rumunjskoj u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Protagonist toga poglavlja apostolski je nuncij Andrea Cassulo, vatikanski diplomat bogata životopisa, čije se ime zbog njegova golemoga angažmana u pomaganju progonjenim rumunjskim Židovima nalazi na izraelskom popisu pravednika među narodima. Prema dnevničkim zapisima nastalim u vrijeme njegove diplomatske službe nuncij Cassulo je nadahnuće za svoj »modus operandi« u spašavanju Židova pronašao u promišljanju sv. Franje Saleškoga: »Dobro ne radi buku i buka ne proizvodi dobro.«
Konkordat kao temelj djelovanja
Fašistička Željezna garda državnim je udarom u rujnu 1940. svrgnula kralja Karla II. i nametnula diktaturu generala Iona Antonescua. Iste jeseni započeli su i problemi za Židove. Korak po korak odvijao se tipičan slijed uništavanja pripadnika »Mojsijeve vjere« – javna stigmatizacija i rasni zakoni, fizički napadi i pljačke, ograničavanje prava na privatno vlasništvo, nametanje nošenja Davidove zvijezde, getoizacija, a od sredine rata i deportacije i – masovna ubijanja u njemačkim koncentracijskim logorima. Fašistička Rumunjska bila je uz države koje su činile jezgru sila Osovine – Njemačku, Italiju i Japan, zemlja koja je možda i najrevnije slijedila »credo« toga paklenoga saveza. To pokazuje i bilanca uništenja Židova u Rumunjskoj u Drugom svjetskom ratu – procjene povjesničara govore o oko 300 tisuća žrtava.
Svoju diplomatsku službu u Kraljevini Rumunjskoj nuncij Cassulo započeo je 1937. godine. Konkordat sa Svetom Stolicom Rumunjska je potpisala 1927. i njime se obvezala poštovati pravo neometanoga prakticiranja vjere pripadnicima Katoličke Crkve.
U trenutku kada se nakon državnoga udara u Rumunjskoj počne zahuktavati diskriminacija, a onda i deportacije i ubojstva Židova, konkordat će se pokazati jedinim mogućim instrumentom uz pomoć kojega je nuncij Cassulo mogao nešto učiniti barem za jednu skupinu Židova – one koji su se obratili na katoličanstvo.
U knjizi »Ured: Židovi Pija XII.« dr. Ickx pojašnjava da je 20. veljače 1941. rumunjska vlada upravo zahvaljujući nuncijevim intervencijama izglasala zakon koji je pokrštenim Židovima na temelju konkordata garantirao sigurnost. Međutim, nekoliko tjedana nakon toga izglasan je zakon kojim se pripadnici »Mojsijeve vjere« bez obzira na svoj prijelaz u Katoličku Crkvu i dalje u civilnom smislu tretiraju kao Židovi te ih stoga ne će smatrati katoličkim vjernicima, premda za Crkvu oni to jesu. Drugim riječima, promjena vjere nije značila i promjenu podrijetla.
Između čekića i nakovnja
Nuncij je ponovno intervenirao i uspijevao je smekšati vlasti u radikalnoj primjeni novoga zakona. Budući da je na diplomatskoj službi u Rumunjskoj bio dvije-tri godine prije početka ratnih zbivanja, nuncij Cassulo pratio je uspon rumunjske Željezne garde te je iz prve ruke stekao i neka korisna znanja o odnosu snaga u rumunjskom političkom vrhu. Događala se i svojevrsna unutarnja borba – između »umjerenjaka« spram židovskoga pitanja te krajnjih radikala koji su se zalagali za što hitnije getoizacije i deportacije Židova iz Rumunjske. Kako slikovito opisuje u knjizi dr. Ickx, nuncijevo djelovanje našlo se kao između čekića i nakovnja.
Stoga je nuncij nastupao u skladu s dvjema postavkama: prepoznavanjem »umjerenjaka« u redovima rumunjskoga režima i upućivanjem zahtjeva koji ne će ostaviti dojam da »traži previše«. Kada bi prešao granicu onoga što bi režim označio kao »previše«, palo bi u vodu ne samo svako nastojanje u spašavanju Židova, nego bi se pogoršao i sam položaj Katoličke Crkve, svećenstva na terenu i »običnih« vjernika. Diplomatska »filozofija« nuncija Cassula isprva je nailazila i na nepovjerenje u samom Vatikanu. Krug bliskih suradnika Pija XII. u spašavanju Židova diljem Europe – »Ured« kako taj krug naziva dr. Ickx – smatrao je intervencije nuncija u Rumunjskoj presporim i preblagim.
Krštenjem izbjegli »najstrašnija postupanja« režima
No već sredinom 1941. dogodio se novi tektonski pomak u ratnim zbivanjima: Njemačka je u lipnju napala Sovjetski Savez. Jedna ruta prema ruskomu teritoriju išla je i preko Rumunjske. A blizina ili neposredna prisutnost njemačke vojske na nekom teritoriju značila je i radikalizaciju progona Židova. Toga su se očito pribojavali i rumunjski Židovi jer je upravo tijekom 1941. porastao broj njihovih zahtjeva za krštenje u Katoličkoj Crkvi.
Nuncij je znao da porast zahtjeva za krštenje nije posljedica samo iskrenih obraćenja među Židovima. I znao je da pred novim mogućnostima progona proceduru prihvaćanja Židova u Katoličku Crkvu treba nekako ubrzati. S tim je razlogom pisao, što također u svojoj knjizi donosi dr. Ickx, suradnicima Pija XII. u Rimu, napominjući da za rumunjske Židove postoji »ekstremna opasnost« te da »dolaze zato u velikom broju kako bi ih Crkva krstila, pokušavajući tako pronaći spas ili se nadaju da će na taj način izbjeći najstrašnija postupanja«. Proceduru koja se prije mogla razvući i na nekoliko mjeseci trebalo je ubrzati. Stajalište rumunjskih biskupa bilo je da bi Židovi koji traže krštenje trebali u novim okolnostima proći »kratku pouku« o temeljima katoličke vjere te da bi ih se u druge pojedinosti, kao i redovitost sakramentalnoga života, trebalo upućivati nakon što prime krštenje.
»Mehanizam spašavanja« nije smio biti prekinut
Rumunjske vlasti pokušale su potom izvršiti pritisak na Vatikan. Rumunjski veleposlanik pri Svetoj Stolici inzistirao je da se papi Piju XII. na ruke dostavi izričit zahtjev vlade u Bukureštu da se ograniči broj obraćenja Židova na katoličku vjeru jer je porast zahtjeva za krštenje »sumnjiv« te da bi Crkva trebala suspendirati njihovo primanje barem do kraja ratnih zbivanja. Vatikan, kako u knjizi opisuje dr. Ickx, nije pristao na takav zahtjev pa je u Rumunjskoj slijedio novi niz neugodnosti za Crkvu. Policija i »inspektori« iz Ministarstva bogoštovlja počeli su upadati u župne urede tražeći popise pokrštenih Židova i gledajući gdje bi u pojedinom slučaju prijelaza u Katoličku Crkvu mogli naći neke proceduralne nepravilnosti, poput »prekratke pouke« o temeljima katoličke vjere, zbog koje bi mogli početi osporavati valjanost sakramenta.
Osim nuncija Cassula važnu su ulogu u tim okolnostima odigrali i svećenici na terenu – ne samo da su morali teološkim argumentima braniti opravdanost pojedinoga slučaja pokrštenoga Židova, nego su pred predstavnicima režima morali i glumiti pristojnost. No kako pojašnjava dr. Ickx, »mehanizam spašavanja koji se temeljio na krštenjima« nije smio biti prekinut.
Akcije u koje je bio uključen i budući papa Ivan XXIII.
Jedna od rijetkih brojka koje u poglavlju o djelovanju nuncija Cassula iznosi dr. Ickx odnosi se na Cassulovu intervenciju u spašavanju 55 000 Židova iz rumunjske pokrajine Transnistrije. Inicijativa je došla od velikoga rabina u Jeruzalemu Yitzhaka Herzoga, a u akciju organiziranja linije spasa uključio se – uz Cassula te materijalnu potporu »Ureda« Pija XII. u Rimu – i apostolski nuncij u Istanbulu Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII.
Defititivne brojke spašenih ljudi u Rumunjskoj zahvaljući intervencijama vatikanske diplomacije vrlo vjerojatno nikada ne će biti utvrđene, premda bi se na temelju istraživanja dr. Ickxa s pouzdanošću moglo govoriti o nekoliko tisuća spašenih Židova. No umjesto različitih »licitacija brojkama«, dr. Ickx poglavlje o djelovanju nuncija Cassula zaključuje promišljanjem: »Postoje stvarni znakovi da su se u najmračnijim trenutcima ljudske povijesti apostolski nunciji i apostolski izaslanici Pija XII. posvuda u svijetu borili za dobro, a protiv zla. Njegova su djela (misli se na nuncija Cassula, op.a.), poput kapi kiše, malo-pomalo oblikovala kamen, a tako se i neprimjetno zavlačio u lokalnu politiku: vješto, lukavo i ‘bez buke’.«
Bukureštanski rabin: »Spasio nas je nuncijev visoki moralni autoritet«
