Što se događalo kada su se na čelu jednoga Hitlerova »satelita« u Europi našli jedan katolički svećenik i jedan katolički laik? Takva je shizofrena situacija 1939. godine, dakle na početku rata, dočekala vatikansku diplomaciju u Slovačkoj. Dr. Johan Ickx toj je temi posvetio zasebno, ujedno možda najdinamičnije poglavlje svoje knjige »Ured: Židovi Pija XII.«.
Vatikan nikada nije podržao Tisa
Najprije je na temelju sramotnoga Münchenskoga sporazuma iz 1938. – uz suglasnost Velike Britanije i Francuske – Hitler »otkinuo« Sudete od Čehoslovačke. Godinu kasnije okupirao je Češku i ondje uspostavio »protektorat« Bohemije i Moravije, a dao »samostalnost« Slovačkoj kao satelitskoj državi na čijem se čelu našao katolički svećenik Jozef Tiso. Njegov prvi suradnik bio je predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Vojtjech Lazar Tuka, koji se javno izjašnjavao kao katolik. Neskrivena antisemitska mržnja i dosljednost u provođenju diktata iz Berlina bile su dvije »crvene niti« koje su protkale politiku slovačkoga »dua«.
Nadbiskup Domenico Tardini o situaciji u Slovačkoj: »Ne znam hoće li stupanje u kontakt uroditi plodom i zaustaviti luđake! Dvojica su luđaka: Tuka, koji djeluje, i Tiso – svećenik – koji dopušta da se te stvari događaju!«Stajalište vatikanske diplomacije prema situaciji u Slovačkoj dobro sažimaju zapisi jednoga bliskoga suradnika pape Pija XII., nadbiskupa Domenica Tardinija, ujedno tajnika Kongregacije za izvanredne crkvene poslove (današnjega Odjela za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice). Johan Ickx vjerno prenosi promišljanja nadbiskupa Tardinija: »Ne znam hoće li stupanje u kontakt uroditi plodom i zaustaviti luđake! Dvojica su luđaka: Tuka, koji djeluje, i Tiso – svećenik – koji dopušta da se te stvari događaju!« Hijerarhija u Rimu jednostavno nije raspolagala mehanizmom koji bi mogao spriječiti Tisa u preuzimanju političke funkcije: svećenički poziv nije »posao«, a sakrament svetoga reda ne može se »izbrisati«. Krajnja mogućnost bila je ekskomunikacija, no čak i kada se Tiso razotkrio kao jedan od Hitlerovih najrevnijih ideoloških sljedbenika, takva odrješita gesta iz Rima nije došla, vjerojatno jer bi još samo dodatno ugrozila Crkvu u Slovačkoj.
Mučan »dodatak« holokaustu u Slovačkoj
Premda za prilike slovačke povijesti nije bilo neuobičajeno da svećenik postane zastupnikom u parlamentu ili obnašateljem kakve druge dužnosti, Vatikan je nakon uspona nacizma u Slovačkoj bio nedvojbeno protiv ideje da svećenici preuzimaju bilo kakve političke funkcije. Dokumenti iz vatikanskih arhiva koje je istražio dr. Ickx pokazuju da je Pio XII. smatrao i svojim suradnicima jasno artikulirao da je »neprikladno« da se ikoji svećenik nađe u vladi ili u drugim političkim institucijama.
O skretanju Slovačke u nacistički tabor Vatikan je marljivo izvještavao otpravnik poslova nadbiskup Giuseppe Burzio. U Slovačkoj je na početku rata bilo osamdesetak tisuća Židova. Vatikan je već od 1941., a onda i tijekom 1942., imao pouzdane informacije što se događa sa slovačkim Židovima. Nadalje, holokaust u Slovačkoj imao je osobito mučan »dodatak«: tisuće židovskih djevojaka bile su deportirane na istočnu frontu s namjerom da postanu seksualne robinje njemačkih vojnika.
Vatikanska diplomacija nije mirovala
S prvim konkretnim informacijama – koje je mogao potvrditi i nuncij Angelo Rotta iz Slovačkoj susjedne Mađarske – državni tajnik Svete Stolice kardinal Luigi Maglione, jedan od protagonista »Ureda« Pija XII., pozvao je slovačkoga veleposlanika na razgovor i bez uvijanja mu izrazio protivljenje Svete Stolice zlosilju koje se događalo u njegovoj zemlji. Osobito je mons. Maglione istaknuo slučaj židovskih djevojaka. Veleposlanik je kardinalu uzvratio, što na temelju dokumenata pokazuje dr. Ickx, otvorenom lažju. Rekao je da su sve djevojke židovskoga podrijetla iz Slovačke poslane na »časne poslove« u Njemačku. Vatikanska intervencija na visokoj razini nije nimalo uzdrmala Slovačku.
Slovački predsjednik Tiso održavao je gorljive antisemitske govore, konzultirao se s Hitlerom i njegovim suradnicima o »židovskom pitanju« izravno, na susretima uživo. I njegovim je govorima u javnosti stvoreno zastrašujuće ozračje: Židove je iz Slovačke trebalo jednostavno izbaciti, a gdje će oni nakon toga dospjeti i što će se s njima događati, više nije bio »slovački problem«. No kada su prvi vagoni s deportiranim Židovima počeli napuštati slovačke gradove, predstavnik Svete Stolice otpravnik poslova mons. Burzio nije mirovao.
Kakve veze Vatikan ima sa slovačkim Židovima?
U skladu s ranijim uputama koje je dobio iz Vatikana mons. Burzio u ožujku se 1943. susreo s predsjednikom vlade Tukom. »Nema ničega neugodnijega i u većoj mjeri ponižavajućega od razgovora s tom osobom koju jedni nazivaju sfingom, drugi luđakom, a treći ciničnim farizejom«, započeo je mons. Burzio svoj izvještaj sa susreta koji je poslao u Vatikan, a citira ga dr. Ickx. Kada je Burzio u razgovoru izravno intervenirao u prilog progonjenih Židova, inzistirajući da se obustave deportacije, Tuka mu je odgovorio: »Monsinjore, ne shvaćam kakve veze Vatikan ima sa slovačkim Židovima.«
Nakon što je nadbiskup Burzio u razgovoru pokušao odigrati na kartu Tukine javno deklarirane katoličke vjere slovački predsjednik vlade dodatno se razbjesnio: »Država nije i ne može biti kršćanska! (…) Osim toga, uzaludno je pozivati se na kršćanske i humanističke principe kada je riječ o Židovima. Ne shvaćam zašto me želite spriječiti da do kraja provedem svoju misiju oslobođenja Slovačke od te pošasti, od te bande zločinaca i gangstera. (…) Židovi su narod krda i ne mogu se asimilirati; oni su opasan i zloćudan element koji se bez milosti mora iskorijeniti i istrijebiti. Recite mi, monsinjore, jesu li Crkva ili Sveta Stolica reagirale kada je moj slovački narod morao masovno emigrirati u Ameriku zato što su ga židovski izrabljivači mučili i tjerali u bijedu?«
Velika pobjeda vatikanskoga otpravnika poslova
Nadbiskup Burzio nakon tako teških riječi nije napustio razgovor. Upozorio je svojega razjarenoga sugovornika i na sud povijesti, kada se već nije doimao »zainteresiranim« za sud Božji. Pitao ga je i može li se »krivnja« Židova o kojoj govori utvrditi kakvim redovitim putom – na temelju zakona, istražnim postupcima, sudom… Još uvijek ne vjerujući da takva stajališta izriče čovjek koji se smatra katolikom, mons. Burzio pitao je Tuku događaju li se deportacije Židova ipak pod pritiskom nacističke Njemačke. Uz napomenu da je inicijativa za deportacije doduše došla iz Njemačke, no da njemačku ponudu »da svoj plan provede u djelo« nije odbio, Tuka mu je odgovorio: »Svakoga dana odlazim na svetu misu i često primam svetu pričest. I spokojan sam u vezi sa svojim postupcima; više od biskupa i Crkve za mene je vrhovni duhovni autoritet moja savjest i moj ispovjednik.«
Međutim, taj neugodni razgovor urodio je plodom. Mons. Burzio uzdrmao je slovačke političke strukture: uključio se i predsjednik Tiso i ministarstvo bogoštovlja. Dane su garancije da će 4000 slovačkih Židova koji su trebali biti deportirani u njemačke koncentracijske logore ipak biti pušteno na miru. Još važnije: mons. Burzio svojom je intervencijom ostvario još jednu veliku pobjedu: dobio je i službene garancije da Židovi koji su kršteni – i to bez obzira na datum kada su primili krštenje – više ne će biti deportirani.
Dvadeset tisuća spašenih Židova?
Je li slovačkoj političkoj vrhuški postajalo jasno da se mijenja ratna sreća i da će u nekom trenutku i Slovačka morati promijeniti stranu u ratu? Konačno, bila je to prijelomna godina u ratu: Sovjeti su napredovali prema njemačkim granicama, u rat su već dvije godine bili uključeni Amerikanci, a u rujnu će 1943. poražena biti i Hitlerova saveznica Italija… Ipak, Tiso je do kraja rata ostao vjeran Hitleru. Čak je i odličjima nagradio njemačke vojnike koji su došli ugušiti protunacistički ustanak u Slovačkoj 1944. godine.
Potres koji je 1943. izazvao mons. Burzio otvorio je neslućene mogućnosti u interveniranju za Židove. Dr. Ickx u svojoj knjizi govori o 20 000 slovačkih Židova spašenih zahvaljujući vatikanskoj diplomaciji. Iako su oni izbjegli deportacije u organizaciji slovačkih vlasti, pitanje koje ostaje obavijeno velom povijesnoga misterija jest koliko ih je točno dočekalo kraj rata. Angažman vatikanske diplomacije – kao i stajalište slovačkih biskupa koji su se usprotivili smjeru koji je diktirao Tiso – pokazao je da je Crkva u najstrašnijem sukobu u povijesti čovječanstva bila na strani svjetla.
Cenzura i tortura
