Neki su to bili zamislili kao huk narodnih masa koji prekriva Zagreb. Potlačeni i poniženi koji se dižu na ustanak i konačno zbacuju mrsku vlast. Upravo kao u partizanskim filmovima, narod napokon uzima pravdu u svoje ruke. S demokracijom to nema ništa zajedničkoga, ni sa 21. stoljećem, a ni sa stvarnim prilikama u Hrvatskoj, ma koliko one bile bremenite brojnim otvorenim pitanjima. Na kraju, nije od toga ništa ni bilo.
Prosvjed hrvatske ljevice u subotu 17. veljače privukao je, prema nekim procjenama, oko sedam tisuća sudionika. Više je ljudi bilo nekoliko sati kasnije koji kilometar dalje u Kranjčevićevoj ulici na utakmici između Rudeša i Hajduka.
Organizatori i mnogi mediji govorili su o »nekoliko tisuća« sudionika. Da ih je bilo koju tisuću više, govorili bi o desetcima, čak i stotinama tisuća. Na četvrtinu Trga svetoga Marka i u dvije obližnje ulice ne može ih ni stati više osim nekoliko tisuća.
Prosvjed je sazvan uz često spominjanje riječi »otpor«, na njemu je dominiralo znakovlje krajnje ljevice, čelnik SDP-a Peđa Grbin čak je pozivao na »oslobađanje« Hrvatske. Takva revolucionarna i jugoslavenska retorika više nikoga ne privlači, osim šačice aktivista zaostalih u povijesti.
U skladu s brojem sudionika nesuđenoga općenarodnoga ustanka snaga stranaka koje su ga organizirale također je premala za bilo kakav ozbiljniji politički potez. Doduše, na prosvjed je pozvano jedanaest stranaka, što se čini mnogo, ali to nije ni polovica od ukupnoga broja stranaka u Saboru. Štoviše, samo dvije od njih, dvije socijaldemokratske, imaju više od po deset zastupnika, a najviše njih ima po jednoga. Još jasnije, sve ukupno nemaju ni šestinu ukupnoga broja zastupnika. Riječ je o početku izborne kampanje i pokušaju nekolicine nejakih stranaka da se okoriste nejasnoćama oko izbora glavnoga državnoga odvjetnika i priskrbe si koji glas.
U skladu sa zakonom izborna kampanja počinje danom objave kandidacijskih lista. Unatoč propisima, u zapadnim demokracijama posljednjih desetljeća vrijedi nepisano pravilo da danom objave izbornih rezultata počinje kampanja za iduće izbore. To pravilo korisno je strankama, ali je štetno i za građane i za demokraciju jer se time u prvi plan stavljaju interesi stranaka, ispred onoga zbog čega postoje, općega dobra.
Da je kampanja već u punom zamahu, svjedoče sve češći promidžbeni nastupi predsjednika i članova Vlade, koji obilaze uspješne tvrtke, razgledaju obnovu zgrada i otvaraju radove na velikim i malim gradilištima.
Vladajući su u tom nakaznom običaju mazanja očiju građanima u boljoj poziciji. Oni upravljaju javnim poslovima i znaju kako ih najbolje iskoristiti za dokazivanje vlastitih sposobnosti. Lijeva oporba odlučila se poslužiti trikom u okvirima svojih mogućnosti. Nedavno je Sabor imenovao glavnim državnim odvjetnikom Ivana Turudića, sudca koji ima specifičan pristup društvenim normama. Hrvatska ljevica na izbor Turudića reagirala je kao da joj je netko stao na kurje oko. Ako pretpostavimo da je ljevica izborom Turudića zabrinuta za svoj utjecaj, sasvim je logično što ga je pokušala iskoristiti za skupljanje političkih bodova. Samo pritom pokazuje kroničan nedostatak smisla za realnost. I za matematiku.
Politička nezrelost
Sudeći prema izjavama organizatora prosvjeda, namjeravali su okupiti nepregledno mnoštvo koje bi preplavilo Zagreb, a onda na valu toga pobijediti na izborima. I kao prvi potez smijeniti Turudića. Međutim, Hrvatska je ozbiljna država i u njoj vrijede pravila stabilnoga političkoga sustava, ma koliko on imao nedostataka.
Iole kompetentan promatrač mogao je unaprijed zaključiti da prosvjed u Zagrebu ne će biti općenarodni ustanak. U narodu vlada zbunjenost okolnostima izbora Turudića, a ne ogorčenost. Samim time stranke organizatorice prosvjeda već su si umanjile izborne šanse jer su tim skupom umjesto moći pokazale nemoć. Njihova politička nezrelost još je očitija jer su usput tražile izvanredne izbore, što je praktički nemoguće jer su redoviti parlamentarni izbori pred vratima.
Ukratko, sav cirkus vezan za bunt protiv Turudića zapravo je loše osmišljena predizborna kampanja, u kojoj su činitelji pogriješili u svemu u čemu se dade pogriješiti. Naposljetku, pozivanje naroda na ulice u demokratskim sustavima neprimjereno je i neozbiljno i događa se u rijetkim okolnostima izvanrednih prilika. Na prosvjed pozivaju sindikati, različite udruge, borci za ovo ili ono, ali ne i parlamentarne stranke. One se za svoje ciljeve bore u parlamentu. A svoju snagu dokazuju isključivo na izborima.
Tko koga uopće zastupa
Građani izborima biraju svoje predstavnike, koji će njihove potrebe i mišljenja integrirati u političke procese, ugraditi ih u formalni sustav općevrijedećih pravila. Bez tih načela demokracija ne bi bila demokracija. Jer ne bi bila ni reprezentativna ni transparentna.
Upravo ta dva oslonca demokracije, transparentnost i reprezentativnost, posljednjih godina oslabljena su novim trendovima u politici. Mnoge odluke donose se daleko od očiju javnosti, i to bez opravdanih razloga, stoga građani imaju sve slabiji uvid u strukturu i smisao političkoga odlučivanja. Reprezentativnost je pak ugrožena pragmatikom koaliranja, pri čemu stranke u interesu koalicije odustaju od dijela svojih ciljeva, čime i dio njihovih birača automatski ostaje bez šanse da njihovi ciljevi budu integrirani u političke procese. Na kraju se ponekad javlja pitanje koga određena stranka uopće zastupa.
Ukupno gledano, izbori imaju nekoliko različitih funkcija, koje sve zajedno omogućuju optimalno ostvarenje volje građana.
Kao prvo, izbori omogućuju saziv funkcionalnoga parlamenta i daju mu legitimaciju. Nadalje, izbori su mehanizam kojim građani vrše kontrolu nad djelovanjem političkih stranaka. Izabrani dužnosnici predstavljaju građane i time integriraju njihove potrebe i ciljeve u političko odlučivanje. Međusobnim natjecanjem različitih snaga i koncepata na izborima se oštre pogledi i u prvi plan dolaze najbolja rješenja. I naposljetku, uz integraciju osobnih ciljeva u političke procese, izbori omogućuju još jednu integraciju, onu različitih političkih snaga, koje se time potiču na međusobnu razmjenu.
Kao što ne postoje dva identična politička sustava, pa ni u Europi koja je već prošla proces intenzivnoga ujednačavanja, tako je teško pronaći i dva identična izborna sustava. Uz niz zajedničkih načela i pravila, svaki izborni sustav uzima u obzir specifične nacionalne okolnosti, potrebe i tradiciju. Ovisno o tome je li riječ o parlamentarnoj ili predsjedničkoj demokraciji, određuju se različiti načini biranja. Općenito, demokratski izborni sustavi organiziraju se u skladu s većinskim ili proporcionalnim načelom.
Izborni inženjering
Većinski sustav omogućuje stabilniju i učinkovitiju vlast na račun reprezentativnosti budući da rubne političke skupine u njemu teško dolaze do izražaja. Proporcionalno načelo omogućava upravo veću reprezentativnost, ali se pritom javlja problem pri sastavljanju većine koja je često nestabilna i neučinkovita.
Politički trendovi posljednjih desetljeća u zapadnim demokracijama iznjedrili su složene mehanizme koaliranja koji su sve udaljeniji od volje građana. Naposljetku doveli su do toga da opća volja nije više ista u očima stranaka i građana.
Izborni inženjering postao je uobičajen, pri čemu se preko medija manipulira općom voljom, unaprijed se dogovaraju savezi, a računica stranaka poništava volju izraženu na izborima. Cilj više nije postići opći društveni konsenzus, nego ga nametnuti.
U Hrvatskoj političke stranke već godinama izluđuju građane namećući im vlastite ciljeve, vlastita tumačenja stvarnosti i nacionalnih interesa, mimo njihove volje, a ponekad i mimo zdrave pameti. Umjesto dijaloga neprestano traje bespoštedna borba političkih aktera kao da građana i nema, kao da su oni sami u državi. Politički činitelji dobro znaju da su izbori jedina mogućnost legitimiranja njihove moći. Zato su sav svoj rad pretvorili u predizbornu kampanju i zaoštrili ju do krajnjih granica.
Jeftina igra
U idealnom slučaju političke stranke trebale bi redovito isticati svoja viđenja političke stvarnosti i sadržajno kritizirati svoje suparnike. U predizbornoj kampanji trebale bi predstavljati svoje programe i o njima raspravljati s građanima. Pretvaranjem svega u obračun s protivnicima stranke kratkoročno mogu postići određeni uspjeh. Ali dugoročno takav način dovodi do nepovratnoga gubitka povjerenja građana. Neovisno o tome koliko je neki politički činitelj u pravu dok kritizira političkoga suparnika. Kritizirati može svatko, to je zadaća i stranaka, ali ne najvažnija. Od stranaka se u prvom redu traži da ponude jasan, uvjerljiv i realan koncept upravljanja političkim sustavom. Sve drugo samo je jeftina igra.
