Crkva u Hrvata, moglo bi se primijetiti gledajući stanje u župama, već dugo živi podosta teško pastoralno razdoblje, posebice kada je riječ o župnoj katehezi. Nerijetko će se od vjernika čuti da u njihovoj župi nedostaje susreta, aktivnosti, zajedništva… Suočava li se »kronično umorna« Crkva u Hrvata s krizom pastorala i katehetskoga djelovanja? Jesu li svećenici spremni na preispitivanja načina i jezika prenošenja evanđelja? Do kojih obraćenja treba doći u župnom pastoralu? To su samo neka od pitanja koja bi se mogla nametnuti u promišljanju o župnom pastoralu. Sugovornika za razgovor o tim temama pronašli smo u pastoralnom teologu dr. Stanislavu Šoti, a njegova knjiga objavljena u veljači u izdanju Glasa Koncila »Kultura susreta u pastoralnom djelovanju« bila je samo dodatan povod.
Kultura susreta jest ozračje koje pospješuje dijalog, solidarnost i otvorenost prema svima, ističući središnju ulogu osobe. Ona je vrijedan i važan oblik pastoralnoga djelovanja gdje se i osobno iskustvo vjere prenosi od osobe do osobe pastoralnom empatijom koja se ne zadržava na riječi, nego uključuje konkretnu pastoralnu brigu. Otvorena je suvislomu i smislenomu odnosu te se svaki čovjek osjeća uključenim i cjelovitim. Kultura susreta uspijeva druge osluškivati, slušati, čuti, razumjeti, prihvatiti, upoznati, voditi, pomoći. Može se opisati kao način života koji teži oblikovanju poliedra koji ima mnogo lica, ali koja zajedno tvore jedinstvo bogato nijansama. Kultura susreta znači da smo oduševljeni idejom okupljanja, traženja dodirnih točaka, podizanja mostova, planiranja i djelovanja koje uključuje svakoga čovjeka i vjernika.
Svaki je vjernik i otac i dijete kulture susreta u koju je uronjen. Ona se očituje u spremnosti Isusova učenika biti trajno raspoloživ nositi drugima Isusovu ljubav očekivano i spontano na svim mjestima. Kultura susreta u pastoralnom djelovanju ponajprije se treba njegovati tijekom slavlja sakramenata, bliže i neposredne priprave za brak, susreta s bolesnicima i rodbinom. Isto tako, svećenici župnici u velikoj su mjeri pozvani očitovati kulturu susreta s djecom, mladima i odraslima tijekom katehetskih susreta u pastoralnim centrima župe. Župna kateheza prožeta kulturom susreta imperativ je suvremene župne kateheze. Župni ured također mora postati svetište susreta. Današnji svećenici, župnici i katehete, okruženi difuznim relativizmom, uspješno će evangelizirati i katehizirati ako kultura susreta i susretanja postane njihov način života i put svetosti.
Odgovor nije jednostavan. Sadašnje vrijeme označeno je velikim nesigurnostima na kulturnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini. Crkva je pozvana proniknuti stanje kako bi se uvidjele i prepoznale zadaće koje stoje pred njom. No čini mi se da si je Crkva u Hrvata u pastoralnom djelovanju župe i župne zajednice, posebice nakon pandemije koronavirusa, dopustila postati »pastoralna i katehetska dolina smrti«. Naime, činjenica je da se u velikom broju naših župa pastoralni rad sveo isključivo na »uslužno-servisni sakramentalni pastoral i sakramentalnu katehezu«. Rijetko imamo prilike slušati kako se u župnim zajednicama nastoje stvarati ambijenti, ponude, okruženja, mentalitet, napose svijest redovitoga, svakodnevnoga i ustrajnoga osobnoga rasta i dozrijevanja u vjeri, u koje su uključeni svi adresati, staleži, sva zvanja i zanimanja, kao i različiti teološki, egzistencijalni i socijalni statusi i profili, odnosno ljudi svih biografija.
Kronični umor očituje se na svim razinama, a najlakše i najjednostavnije može se iščitati na dvije razine.
Prvi je znak »kroničnoga umora« pastoral mase. Premda i biskupi i svećenici znaju da pastoral mase vrlo rijetko dovodi do osobnoga prianjanja uz Krista i evanđelje, često se stječe dojam da je najvažnije podijeliti što više sakramenata, blagoslovina, bez obzira na kvalitetu pastoralnoga, evangelizacijskoga i katehetskoga rada. Drugi je znak prisutnost kategorija svećenika župnika koje su udaljene od nasljedovanja Isusa Krista Dobroga Pastira. Hijerarhijsko-piramidalni pastoral, patrijarhalni duh, moć, pristup i život nasuprot duhu služenja i poniznosti snažno prožimaju tradicionalno konzervativnoga svećenika župnika. Prazni aktivizam, nerijetko prožet površnim progresivizmom, ljubav obezvrijeđena funkcionalizmom osnovni je obris površno progresivnoga svećenika župnika. Sustavni pastoralni nerad, uljuljanost u vlastitu samodostatnost i komotnost, egzistencijalna i teološka pustoš temeljni su otisci svećenika župnika najamnika. Prisutne kategorije svećenika župnika pokazatelji su Crkve kao zajednice generala poražene vojske, kako veli papa Franjo u pobudnici »Evangelii gaudium«.
Svećenici danas muku muče ponajviše s pitanjem vlastitoga identiteta evangelizatora i katehete. Svećenici su prije dvadesetak godina u velikoj mjeri napustili vjeronauk u školi kako bi se posvetili župnoj katehezi, a danas su u velikoj mjeri napustili župnu katehezu i prepustili ju manje ili više formiranim vjernicima laicima te su se uglavnom u pastoralnom radu koncentrirali na sakramentalni servisni i uslužni pastoral. Napuštanje i školskoga vjeronauka i župne kateheze današnjih svećenika teška je dijagnoza Crkve u Hrvatskoj s kojom se mora iskreno i u istini susresti i sebi priznati. Ondje gdje je svećenik stvorio ozračje redovite kateheze od predškolske dobi do kateheze odraslih i pouke živih vjerničkih zajednica u župi, odnosno stvorio svijest sustavnoga produbljivanja i rasta u vjeri, ondje nema nikakvih teškoća s dolascima i okupljanjima. S druge strane gdje je svećenik koncentriran samo na prigodne susrete sakramentalnoga uslužnoga pastorala, može se očekivati otpor vjernika, posebice tradicionalnih i prigodnih vjernika.
Ne mogu se oteti dojmu da je pojedinim današnjim svećenicima župnicima najvažnije graditi materijalnu crkvu. I istina, lakše je graditi župni dom ili pastoralni centar nego živu Crkvu sustavnim, redovitim i samoprijegornim svakodnevnim pastoralnim i katehetskim radom. Mogu tomu i sam posvjedočiti jer sam obnavljao ratom razrušene domove i crkve. Jasno je da jedno ide s drugim. No u čemu je teškoća? Živa Crkva i njezini plodovi, izgradnja, rijetko se vide ili se uopće ne vide odmah, a materijalna gradnja odmah je vidljiva. Vrijeme je da se snage i oči usmjere na izgradnju žive Crkve te da i biskupi više vrjednuju svećenika župnika predanoga, samozatajnoga i ustrajnoga evangelizatora i katehetu.
Crkvi u Hrvatskoj potrebna je prementalizacija u pastoralnom djelovanju. Vjernici laici uključeni su u život župnih zajednica, no nerijetko njihovo uključivanje nije znak iskrene eklezijalne svijesti ekleziologije zajedništva, nego kao nadomjestak ili zamjena svećenicima kojih ili nema dovoljo ili ne posjeduju potrebnu kvalitetu. Smatram da Crkva u Hrvatskoj nije spremna za izlazak iz klerikalizma, barem njezin veći dio. Bojim se da se začetci klerikalizma događaju već tijekom formacije. Obrisi klerikalizma očituju se već na početku formacije! Osobno tomu svjedočim promatrajući studente teologije pete godine, i bogoslove i laike. Zbog toga su klerikalizam, norme i normiranje, birokratizam, pa i kazuistika u pastoralnom djelovanju prisutni i u svećenika mlađe dobi Crkve u Hrvata. Tegobe klerikalizma očituju se u tome što se daje prednost moći pred istinom, zakonu pred ljubavlju, posjedovanju istine pred traženjem istine, improvizaciji vjere pred osobnom vjerom, moraliziranju i osudi pred poniznošću i milosrđem.
Pastoralno obraćeno srce duboko je označeno poslanjem tako da prosvjetljuje, blagoslivlja, oživljava, liječi, oslobađa, evangelizira i katehizira s dušom, odnosno poslanje ne odvaja od privatnoga života, ne traži priznanja ili potvrde ljudi oko sebe, ne gleda vlastite potrebe, nego je u potpunosti uronjeno u Isusa navjestitelja. Poziv i zajednički rast u vjeri pastoralno obraćeno novo srce ne promatra ponajprije kroz prizmu izobrazbe i rada na doktrinarnoj i moralnoj razini, nego kao odgovor na Isusovu ljubav koja je uvijek nova, prva i najveća zapovijed. Ono stvara novo srce, novi zanos, novi žar, novi model, novi pristup, novu kulturu susreta.
Pastoralno obraćenje najprije znači supstancijalno obraćenje ljudi koji rade u strukturama. Ono uključuje srce prožeto sustavnim, svakodnevnim žarom, zanosom i svetim nemirom u pastoralnom i katehetskom djelovanju. Uključuje prvotnu Isusovu kreativnost i razlučivanje pastoralnih situacija, okolnosti i djelovanja jedino Božjim očima. Preobraženo pastoralno djelovanje uključuje duboko poštovanje svakoga čovjeka, odnosno pastoralnu empatiju. Ono je prožeto i utemeljeno u služenju i milosrđu prema potrebitima i siromašnima.
Jasno je i da pastoralno obraćenje podrazumijeva i izgradnju župe kao svetišta zajedništva ili zajednicu zajednica. Obraćenje u misionarskom smislu uključuje kreativni susret evanđelja i kulture te način života u župi u duhu sinodnosti, suodgovornosti i supsidijarnosti.
Treba biti iskren i svjestan da je Crkva zajednica vjernika grješnika na putu svetosti. Iskren put svetosti uočava grijeh, grješnost, slabost, ali se ne zadržava na grijehu, nego korača k evanđeoskoj istini, Isusu. U tom smislu Crkvu, posebice njezine pastire, unatoč slabosti pojedinaca, i danas, bilo da je riječ o pastirima ili vjernicima, nikako ne smije »udaljiti« strah od življenja kulture susreta, susreta s konkretnim čovjekom, života s bratom u vjeri. Spomenute kategorije svećenika s negativima prizvucima u velikoj mjeri odavno su se udaljile od stada, dakako i pod izgovorom konteksta u kojem se nalazimo. S druge pak strane svećenik na sliku Dobroga Pastira svakodnevno živi riječi sv. Pavla: »Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.«
Kultura susreta nije apstraktna stvarnost, ona je događaj konkretnih ljudi, i grješnih, manje grješnih, svetih i manje svetih. Susret zahtijeva našu nesebičnost, izlazak, napuštanje svoje osobnosti, darivanje. Susret znači izići iz sebe, dati sebe drugomu, zaboraviti sebe, posvetiti vrijeme drugomu. Stoga Crkva i njezini članovi, posebice pastiri, moraju graditi i živjeti kulturu susreta. Ne graditi i ne živjeti kulturu susreta i autentičnoga evanđeoskoga odnosa znači zanijekati Isusa i evanđelje. Isusu je osoban susret s čovjekom bio važniji i od vremena i njega samoga. Stoga istinskoga vjernika, kao i pastira, u življenju istine evanđelja ne smiju »poljuljati« ni osobne slabosti, slabosti drugih, kao ni vrijeme za koje znamo reći da je vrijeme postistine, diktature relativizma, globalne ravnodušnosti, napose individualizma i materijalizma.
Povjerenje se gradi odnosom, susretom. Susret je središte i srce čovjekove egzistencije, vjere, teologije, filozofije. Kao što je mnoge vjernike od Crkve udaljila nekultura susreta ili distanciranost njezinih pastira, tako će kultura susreta biti poticaj živjeti vjeru u okrilju Crkve. Mnogi tada mladi, sada već odrasli ljudi s obiteljima, rado u razgovoru spominju i svjedoče kako su na njihove živote i njihovu vjeru snažno utjecala i župna logorovanja, ljetovanja, hodočašća, izleti… Dakle, povjerenje jedino možemo graditi vlastitim autentičnim životom, pa i pod cijenu neshvaćanja. Ako smo u istini, u Isusu, ne trebamo se bojati što će svijet misliti, pa i učiniti. Sve ove događaje u Crkvi gledam kao vrijeme za Crkvu koja pročišćavajući i preobražavajući sebe, pročišćava i preobražava svijet.
