I SANDALE SU DIO POSLANJA Ne prorokuje se »protiv naroda«, nego u njegovu korist

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Am 7, 12-15; Ef 1, 3-14; Mk 6, 7-13

Prorok Amos predstavlja se kao pastir iz Tekoe. Riječ je zapravo o vlasniku stoke, a ne o običnom pastiru. Tekoa je mjesto koje pripada Judi, pa tako i južnomu kraljevstvu. Amos pak djeluje na sjeveru, u Izraelu. U zadnjem dijelu svoje knjige prorok donosi niz viđenja. Među njima je i viđenje viska. U njemu Amos vidi kako Bog u ruci drži visak kojim se naznačuje da će Bog »izmjeriti svoj narod izraelski«, uzeti mu mjeru kako bi razorio uzvišice, svetišta, ali i izraelsku kraljevsku dinastiju. Zbog takva prorokovanja Amos dolazi u sukob sa svećenikom u betelskom svetištu Amasjom. On poručuje Amosu da ode iz Izraela te se vrati u zemlju Judinu. Svećenik betelskoga svetišta, koje je nakon podjele kraljevstva ustanovljeno u sjevernom dijelu kao suparničko svetište Jeruzalemu, očito cilja na Amosovo podrijetlo s juga. Zabranjuje mu prorokovati u Betelu, jer to je »kraljevsko svetište, kraljevski hram«. Kao što je i Hram u Jeruzalemu bio pod izravnom vlašću kraljeva Davidove dinastije, tako je i ovdje vlast nad svetištem imao kralj Izraela. Stoga je svetište moralo služiti kralju, a svećenik je nad time trebao bdjeti. Takvu ulogu zauzima i svećenik Amasja. On štiti interese kralja, a ne Boga. Zabranom prorokovanja on Amosu želi oduzeti zaradu. Amos stoga odgovara: »Nisam bio prorok ni proročki sin, bio sam stočar i gajio sam divlje smokve.« Želi time reći da mu nije potrebno prorokovati radi zarade i preživljavanja. On je imao svoje zanimanje i osiguran život. Divlje smokve stabla su sikomore, čiji se plodovi upotrebljavaju za stočnu hranu, no jedu ih i ljudi, a drvo je cijenjen materijal. Bog je pozvao proroka od toga zanimanja i sigurna života kako bi prorokovao njegovu narodu Izraelu. Nije dakle bila Amosova volja da postane prorok niti je govorio svoje riječi, nego ono što mu je Bog zapovjedio da govori, kako bi upozorio »njegov narod«. On nije trebao prorokovati »protiv naroda«, nego u njegovu korist. Bogu je stalo do onih koji su njegovi. 

U središte pozornosti dolazi poslanje

Evanđeoski odlomak donosi poslanje dvanaestorice, koji će u kasnijoj tradiciji biti prozvani apostolima. Može se podijeliti u nekoliko koraka. Prvi je samo izvješće o poslanju; slijedi zapovijed o tome kako dvanaestorica trebaju putovati; potom, u upravnom govoru, evanđelist donosi Isusove riječi o načinu propovijedanja; te na kraju i kratak sažetak o tome kako su dvanaestorica izvršila Isusov nalog. Isus poziva dvanaestoricu sebi, slično kao što to čini i gospodar sa svojim podanicima. U tom je tekstu posebno naglašena Isusova inicijativa i njegova vlast zapovijedanja. Poslanje je dano u paru, što odražava prvu kršćansku misionarsku praksu budući da izgovorena riječ dobiva na težini zahvaljujući dvojici svjedoka. Usto, poslanicima je dana »vlast nad nečistim dusima«, koja mora potvrditi ono što propovijedaju. Upute o tome kako putovati sadrže ponajprije neke zabrane, a i ono što je dopušteno sa sobom ponijeti. Štap je mogao poslužiti kao obrana protiv opasnih životinja, a sandale su omogućavale lakše i brže putovanje. Na taj način u središte pozornosti dolazi poslanje, a učenici mogu sa sobom ponijeti ono što olakšava i promiče to poslanje. Isusove riječi što ih evanđelist navodi zabranjuju mijenjanje boravišta u nekom mjestu. Na taj se način lakše mogla ustanoviti crkvena zajednica, a Isusove riječi zapravo dočaravaju kasnije običaje kršćanskih putujućih propovjednika. Postupak prilikom odbijanja Isusovih poslanika preuzet je, čini se, iz običaja Židova koji su, vraćajući se iz poganskih zemalja, otresali prah ispod svojih nogu. Tako ta gesta označava prekid zajedništva s određenom zajednicom, ali i proglašavanje te zajednice nečistom. Završni sažetak u svemu uspoređuje djelovanje učenika s Isusovim djelovanjem.

Duh Sveti je zalog, jamac ljudske svetosti

Blagoslovni je hvalospjev iz Poslanice Efežanima kontemplacija Boga i njegova nauma ljubavi prema čovjeku. U tom smislu taj blagoslov izvire iz poznavanja »otajstva«, iz objave spasenjske volje Boga, koji otkriva svoj naum milosti po čovjekovu predodređenju, otkupljenju, otpuštenju grijeha, božanskom posinstvu i dioništvu na baštini Kristovoj. Čovjekovo spasenje ima svoj početak u Božjoj »dobrohotnosti« u kojoj su sjedinjene Božja volja i njegova ljubav. Bog zapravo iz ljubavi objavljuje svoju volju o spasenju, a njegova spasenjska volja istodobno otkriva i njegovu ljubav. Spasenje se događa po »milosti« te je riječ o nezasluženom Božjem daru, darovanom opet iz ljubavi koja otkupljuje, uzvisuje, posvećuje i sjedinjuje. Tako se u Kristu ljubavlju postiže jedinstvo. U njemu je sve »uglavljeno« na nebesima i na zemlji. U njega uglavljeni, vjernici postaju izabranici koji imaju dijela i na njegovoj baštini, opet po odluci Otčeve volje, kao njegovi sinovi. Svrha je toga izabranja i posinstva da vjernici budu »na hvalu Slave njegove«, što znači – da budu sveti. To postižu tako što slušaju »Riječ istine«, evanđelje, prigrljuju vjeru te primaju pečat obećanoga Duha Svetoga. Upravo je Duh Sveti zalog, jamac ljudske svetosti. Vjernici su Božji »otkupljenici«, njegova svojina, njemu pripadaju te svojom svetošću daju hvalu njegovoj Slavi.

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakPRVI SUSTAVNI CRKVENI DOKUMENT O ŠPORTU »DATI NAJBOLJE OD SEBE« Šport: škola ljudskosti, predvorje svetinje, ali i područje zloporaba
Sljedeći članakZAŠTO JE CRKVA »PROGOVORILA« O FINANCIJAMA? Dovoljno je jedno izgubljeno desetljeće