PIONIRI MEDICINSKE ZNANOSTI U HRVATSKOJ (1) Isusovački »pučki liječnici«, ljekarnici i pisci o medicini

Isusovački misionar u 18. stoljeću
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Članovi Družbe Isusove kao djeca humanizma i renesanse u svojoj su djelatnosti, premda je ona u prvom redu bila usredotočena na vjersku obnovu i izobrazbu te na širenje kršćanstva, obuhvaćali različita područja znanosti i u njima davali značajne rezultate, kao što se vidi iz svih nastavaka dosadašnje nizanke. Isusovački su profesori, znanstvenici, istraživači, misionari, liječnici praktičari i ljekarnici imali zapaženu ulogu i u razvoju medicine i njezinu širenju na drugim kontinentima.

Prvi primjenjuje živu u mjerenju temperature

Primjerice o. Athanasius Kircher (1601. – 1680.) prvi primjenjuje živu u mjerenju temperature, istražuje prijenosnika kuge, objašnjava uzroke hipnotičkih efekata, upozorava na tzv. psihološke boje (utjecaj boja na psihološko raspoloženje) itd. O. Frnacesco Lana Terzi (1631. – 1687.) među ostalim razrađuje nastavnu metodu za slijepe. Među misionarima u Novom svijetu bilo je glasovitih liječnika praktičara, ali i medicinskih teoretičara i autora, poput o. Sigmunda Apergera u Paragvajskim redukcijama, o. Johannesa Kofflera i o. Karla Slamenskoga u Indokini i drugih. U mnogobrojnim ljekarnama u misijskim zemljama obrazovani ljekarnici, među kojima se posebno ističu braća pomoćnici iz njemačkih krajeva, uvodili su tada modernu liječničku praksu i nove lijekove koje su često pravili sami. Misionari u tim zemljama sakupljali su, proučavali i donosili u Europu dotada nepoznate biljke, začine i ljekovita sredstva, primjerice kinin nazvan »jezuitskim praškom«, sredstva protiv zmijskih i drugih otrova, rabarbaru (višegodišnji rod zeljastih biljka s krupnim listovima), čaj mate (mate je biljka koja uspijeva u Argentini, južnom Čileu, istočnom Paragvaju, zapadnom Urugvaju i južnom Brazilu), đumbir i drugo.

Misionari sa sobom nosili lijekove

Među tim misionarima treba spomenuti i hrvatske, kao npr. dugogodišnjega misionara u Paragvajskim redukcijama Riječanina o. Ivana Krstitelja Marchesettija (1704. – 1767.), koji je u svojem naselju Santa Maria de Fe uveo uspješan plantažni uzgoj košenila (cochinilla), od kojega se proizvodi grimizna boja i priređuju razni lijekovi. Misionari u Meksiku o. Ivan Rattkay i o. Ferdinand Konščak u svojim izvješćima među ostalim spominju biljke i druga ljekovita sredstva tamošnjih Indijanaca.

Raznolikoj djelatnosti isusovaca, od misionarskoga, karitativnoga i odgojiteljskoga rada do književnoga i znanstvenoga, pripada i udio u liječenju i razvoju medicinskih znanosti u našim krajevima i drugdje. Tako su oni ujedno »pučki liječnici«, ljekarnici, ali i znanstveni pisci o medicinskim pitanjima te iz svojih redova daju pionire te znanosti u nas.

Raznolikoj djelatnosti isusovaca, od misionarskoga, karitativnoga i odgojiteljskoga rada do književnoga i znanstvenoga, pripada i udio u liječenju i razvoju medicinskih znanosti u našim krajevima i drugdje. Tako su oni bili ujedno »pučki liječnici«, ljekarnici, ali i znanstveni pisci o medicinskim pitanjima, te iz svojih redova daju pionire te znanosti u nas. Jedan od prepoznatljivih oblika apostolata katoličke obnove bile su pučke misije, koje su isusovci promicali i uveli ih u mnogim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Dok su obilazili sela i gradove, zadržavajući se po nekoliko dana ili čak tjedana jer su poučavali katekizam, propovijedali, ispovijedali i raznim vanjskim manifestacijama obnavljali vjerski život, često su, posebno u zapuštenim krajevima, bili liječnici ne samo duša, nego i tijela. Na svojim su misijskim pohodima nosili lijekove, koje bi u slučaju potrebe rabili i dijelili. Među hrvatskim pučkim misionarima bilo je dobrih poznavatelja medicine, koji su se, vjerojatno, uz redovit studij zanimali za medicinu i tako stekli određeno znanje na tom području te postali vrsni liječnici praktičari.

Jedan od njih je i o. Juraj Geiler (1615. – 1681.) iz Novoga Mesta, koji je čitava života bio misionar i propovjednik u hrvatskim krajevima. Od 1663. do 1665. bio je taborski misionar u vojsci bana Nikole Zrinskoga u turskim ratovima u Ugarskoj. Kada je još u starosti dvorio i pomagao oboljele od neke pandemije u Varaždinu i okolici, zarazio se i od toga umro. Bio je vješt u liječenju i uvijek je nosio lijekove pomažući oboljelima u raznim bolestima. Tako kroničar spominje da je g. 1649. u Karlovcu narod svakoga dana dolazio k njemu po lijekove i tražio pomoć. Te je godine npr. izliječio gotovo svu mnogobrojnu obitelj zapovjednika u Tounju, koji premda dotada nije bio sklon misionarima, nakon toga im je pomagao u svemu i pratio ih s vojnicima na putovanjima.

Besplatni lijekovi siromašnima 

Franjo Ksaver Rovis (1673. – 1734.) iz Žminja u Istri više je puta djelovao u Požegi, bio je propovjednik u Petrovaradinu i u Rijeci, a od 1717. do 1728. misionar s Ardeliom Della Bellom u Dalmaciji. Od mladosti se dobro razumio u medicinu i čitava je života uz svećeničku službu liječio bolesne. Već se prve godine misionarskoga rada u Dalmaciji zarazio dvoreći okužene vojnike, ali je ozdravio. Kada je oko 1720. boravio u Rimu, izložio je na audijenciji papi Klementu XI. kako je dotad obavljao liječničku praksu, što prema crkvenim propisima nije baš bilo uobičajeno za svećenika. Papa je ne samo odobrio njegovo liječenje, nego mu je dao široke ovlasti za takvu djelatnost. No vjerojatno je dozvola bila izuzetak pa je general isusovačkoga reda naredio da se javno pročita u blagovaonici rimske kuće Al Gesu, u kojoj je isusovačko sjedište, pokraj istoimene glasovite crkve. Za vrijeme boravka u Požegi Rovis je posebno postao poznat u čitavom kraju kao liječnik, kojega često pozivaju i u udaljena mjesta. Za svoju privatnu ljekarnu potrošio je 150 forinta i lijekove je dijelio besplatno, posebno siromašnima. Liječio je različite bolesti, primjerice: groznicu, dizenteriju, ospice, kozice, očne bolesti i dr. Bio je redoviti liječnik požeških franjevaca, a obilazio je i franjevce u Staroj Gradiški i Velikoj. No među njegovim bolesnicima bilo je odličnika i plemića. Primjerice, g. 1707. izliječio je u Pakracu đakovačkoga biskupa Jurja Patačića, u Kobašu Ivana Lackovića, vrhovnoga carskoga komesara za posavsku granicu, te groficu, punicu požeškoga zapovjednika. Čak je tri puta od teške bolesti izliječio pukovnika baruna de Bourga, zapovjednika u Staroj Gradiški, a Ingorta, zapovjednika Velike, i pakračkoga zapovjednika Michaela Schotta liječio je i njegovao u požeškom kolegiju.

U prvom dijelu autor savjetuje što čovjek u vjerskom i moralnom pogledu treba uraditi kada se pojavi kuga. Mora se ispovjediti i pričestiti, vratiti dugove, povući klevete i sastaviti oporuku. U drugom, opširnijem dijelu, o. Mulih potanko je objasnio kako se epidemija može spriječiti, koji su joj simptomi i kako se liječe oboljeli. Naveo je niz higijenskih mjera i lijekova, uglavnom na osnovi domaćih sredstava i bilja.

Vješt je liječnik bio i o. Ivan Žagar (1683. – 1747.), propovjednik i kateheta od 1715. do 1719. u Požegi, a kasnije u Zagrebu, Varaždinu, Pečuhu i drugdje.

Franjo Ksaver Domazetović (1683. – 1747.) iz Senja, kao misionar s o. Brnom Zuzorićem 1735. i 1736. u Primorju, Istri i Dalmaciji također je mnogima pomogao svojim poznavanjem medicine.

Kako se nositi s kugom?

Jedan od najpoznatijih hrvatskih pučkih misionara Juraj Mulih (1694. – 1754.) napisao je praktičnu pouku o liječenju od kuge i sličnih bolesti »Protimba suprot kuge i drugem spodobnem betegom…« te je uvrstio u svoj veliki katekizam: »Poszel apostolski« objavljen 1742. »Protimba…« se sastoji od dvaju dijelova: »Protimbe duhovne« i »Protimbe telovne«. U prvom dijelu autor savjetuje što čovjek u vjerskom i moralnom pogledu treba uraditi kada se pojavi kuga. Mora se ispovjediti i pričestiti, vratiti dugove, povući klevete i sastaviti oporuku. U drugom, opširnijem dijelu, o. Mulih potanko je objasnio kako se epidemija može spriječiti, koji su joj simptomi i kako se liječe oboljeli. Naveo je niz higijenskih mjera i lijekova, uglavnom na osnovi domaćih sredstava i bilja. Preporučio je da se oboljelomu pozove liječnika i da se lijekovi nabavljaju u ljekarni, ali budući da je bio svjestan da većina pogotovu seoskoga puka to ne može, za njih je donio recepte i upute kako bi sami pripremili ljekovita sredstva.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 47/2018.
Prethodni članakUZ VUKOVARSKU PROPOVIJED I JEDNU GLASINU Dvije manipulacije
Sljedeći članakPOMAKNUTO SREDIŠTE Ili kako »središte vratiti u centar«