PISAC FRA IGNACIJE GAVRAN »Hodajuća enciklopedija«

Ignacije (Mijo) Gavran

Jedan od najučenijih hrvatskih franjevaca 20. stoljeća, »intelektualna gromada« (M. Babić) i »hodajuća enciklopedija«, kako su ga zvala subraća – tako bismo nakraće mogli orisati život i djelo franjevca Ignacija Mije Gavrana.

Pohađao čak i likovnu akademiju

Rođen je 24. veljače 1914. u Varešu, gdje je pohađao osnovnu školu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju polazio je u Visokom 1925. – 1934. U Franjevački red stupio je nakon 6. razreda u Gorici kod Livna, primivši ime Ignacije, a za svećenika je zaređen u Banjoj Luci 1938. Studirao je 1934. – 1941. teologiju u Sarajevu i tadašnjem Breslau (Wroclawu), gdje je započeo i studij filozofije, a nakon izbijanja rata nastavio u Ljubljani, gdje je diplomirao i doktorirao disertacijom »Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva«, koja je izišla 1941. Pohađao je likovnu akademiju u Zagrebu 1943. – 1944. Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu 1944. – 1945., a zatim do 1950. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uglavnom filozofiju i crkvenu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedo predavao na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, gdje je, osim filozofije, logike, psihologije, likovne umjetnosti i povijesti umjetnosti, predavao po potrebi hrvatski, latinski, ruski, engleski, vjeronauk i matematiku. Bio je direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1967. – 1976., a od 1942. do 2006. knjižničar tamošnje Profesorske knjižnice. Obnašao je razne dužnosti u Provinciji.

Od bludne psovke do katekizma

Objavio je knjige »Bludna psovka – Povijesno psihološka studija« 1962., »Veliki likovi povijesti umjetnosti«, ujedno srednjoškolski udžbenik, 1969., »Fra Lujo Zloušić 1895-1969« 1970., »Kraljeva Sutjeska, Bobovac i okolica« 1974., »Lucerna lucens? Odnos vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975)« 1978., »Franjevački samostan i crkva Livno-Gorica« 1994., »Lapidarij Franjevačke gimnazije u Visokom« 1998., »Vrata u život – Uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom« 2000. te knjigu »Suputnici bosanske povijesti – Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca« 2007.

Lica kao isklesana, svojim je djelom isklesao trajan spomenik svojoj provinciji i redu, svojoj Bosni i hrvatskomu rodu.

U izdanju »Svjetla riječi« izdao je četiri knjige »Putova i putokaza« (1988. – 2003.), jedinstvenu polihistorsku panoramu hrvatskih velikana, događaja, građevina, starina, umjetnina, arhivalija, knjiga i drugo. Također je izdao udžbenike »Logika« 1994. i »Psihologija« 1997. Priredio je izdavanje franjevačkih ljetopisa 18. st. »Pregled starina bosanske provincije« 1977., »Ljetopis Sutješkog samostana« fra Bone Benića 1979., »Ljetopis« fra Nikole Lašvanina 1981. i »Ljetopis Kreševskog samostana« fra Marijana Bogdanovića 1984. Prevodio je također s raznih jezika, uz ostalo »Katolički katekizam« 1963., jer je znao latinski, grčki, njemački, engleski, francuski, talijanski i slovenski, a prilično dobro ruski, poljski i španjolski. Oblikovao je arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Bio je član Međunarodne skotističke akademije u Rimu.

»Kao da je priroda spremila pir«

Prije rata pisao je u »Cvijetu«, »Glasniku sv. Ante« i »Kalendaru sv. Ante«, a nakon rata u »Bosni Srebrenoj«, »Dobrom Pastiru«, »Nova et vetera«, »Kačiću«, »Svjetlu riječi« i »Bosna Franciscana«. U »Dobrom Pastiru« objavio je 60-ih godina »Bilješke s puta po Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Engleskoj«, »Bilješke s puta po Italiji« te »Izlet u Srebrenicu«, koje vrve zanimljivim i dragocjenim zapažanjima, ocjenama, reminiscencijama… Kratak citat orisat će njegov literarni dar: »Do Drinjače na Drini put mi je bio otprije poznat. Ipak uvijek iznova doživljavam neko strahopoštovanje kad se suočim s kanjonom kojim protječe Miljacka i koji se s pravom može porediti s nekim dijelovima Neretve: oštra, strma, samo za razliku od onih, obrasla brda. (…) Daljinski pogledi, između omorika i jela, lijepi su, no rekao bih da livade, kojima do koševine ima još dvije do tri sedmice, nisu manje lijepe. Plohe žutog (od djeteline ili gorušice), bijelog, crvenog, ponegdje modrog ili lako ljubičastoga općoj zelenoj podlozi stvaraju blagdanski ugođaj: kao da je priroda spremila pir.«

Iznimna strpljivost i pedantnost

»Ono što čitatelja impresionira u Gavranovim tekstovima jest njegova iznimna strpljivost i pedantnost. Ta iscrpnost i ljepota teksta kojim uvodi čitatelja u srž pojma i zbilje, o kojoj želi informirati ili je priopćiti, izaziva u najmanju ruku divljenje. U tim se tekstovima osjeti silan trud i žar u približavanju određenih mjesta, događaja pa čak i vremena koja su ga zaokupljala tijekom njegovih putovanja i boravaka u mjestima i gradovima. S takvom nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja uvodi čitatelja u stvarnost slike, krajolika, ljepote grada i građevina kroz koje je prošao i koje vidi, tu se osjeti velika briga o svakom detalju i svakoj riječi« (M. Marinčić, B. Čović).

Umro je 24. studenoga 2009. u Visokom, a pokopan je u Kraljevoj Sutjesci. Lica kao isklesana, svojim je djelom isklesao trajan spomenik svojoj provinciji i redu, svojoj Bosni i hrvatskomu rodu.

IZVORGlas Koncila br. 6/2019.
Prethodni članakTKO SU KATOLIČKI »INFLUENCERI«? Valjaš, slugo dobri
Sljedeći članakDRAMA »ČOVJEK IZ SJENE« Suprugin pozitivan utjecaj