PISAC KOJEGA SU NAGRAĐIVALE I ŽENE Svevlad Slamnig – kultura kao djelo vjere

Svevlad Slamnig

Hrvatska ga je književna povijest stavila u sjenu brata Ivana, također književnika, no Svevlad Slamnig bio je originalan i izgrađen pripovjedač, književni kritičar, esejist i prevoditelj, jedan od najistaknutijih »marulićevaca«.

Rođen je 7. ožujka 1924. u Metkoviću, gdje je pohađao pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Širokom Brijegu, Dubrovniku i Zagrebu. Posebno je rado govorio o širokobriješkim uspomenama, pa tako u predgovoru knjige Joze Tomaševića Koške »Istina o ubijenoj gimnaziji« piše: »Dokaz je vrijednosti te škole u tome što je golema većina učenika u kasnijem životu postigla zavidnu karijeru u znanosti, kulturi i uljudbi, ne podlegavši krajnje negativnom državnom i društvenom ozračju obilježenom bezboštvom, puzanjem pred silom i odricanjem od kulturnih i ćudorednih normi privatnog i javnog života. Sjeme koje su u njihovim psihama posijali briljantni i časni odgojitelji izraslo je u čudesno malo stablo časti, imuno na sve protivštine i zamke sotona u ljudskome liku.«

»Između dva rata bio sam uronjen u tadašnju kršćansku kulturu, a danas sam uronjen u njenu suvremenu pojavnu varijantu.« U oba vremena dao je Crkvi i domovini najbolje od svojih talenata.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zadru. Po struci filolog i glotodidaktičar, radni vijek proveo je kao srednjoškolski profesor, pretežito u Bosni te u Koprivnici, Njemačkoj i na gimnaziji franjevaca konventualaca u Zagrebu, a pri kraju života bio je sveučilišni predavač u Zadru.

Prvom pjesmom javio se 1943. u križarskom listu »Križ«. Godine 1944. nagrađen je kao mladi pripovjedač za novelu »Luce«. Nakon rata marni je suradnik izdanja Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, najprije »Danice«, a onda i »Marulića«, gdje je objavio više od stotinu književnih, kazališnih, likovnih i glazbenih prikaza i razmatranja (M. Marulić, B. Kašić, Đ. Sudeta, M. Marčinko, V. Sever, T. Ladan, F. Hadžić, M. Međimorec, I. Raos, A. Đarmati i dr.) te nekoliko vlastitih pripovijesti. U Društvu je vodio brojne tribine, no i sam je držao predavanja. U jednom od njih, početkom osamdesetih, »Okrnjeni kontinuitet naše kršćanske svijesti« lucidno je upozorio: »Ako nosioci aggiornamenta ne budu mudri i humani, prosječni vjernik ne će shvatiti da je bit Crkve u cjelini nepromjenljiva. Jedno razdoblje stavlja naglasak na ovo, drugo na ono, ali sve neprekidno ostaje i traje u arsenalu Crkve. Ako se prekine kontinuitet kršćanskog načina života, propast će pregoleme vrijednosti. (…) Ondje gdje je aggiornamento doista prijeko potreban, neće doći do prekida u kontinuitetu kršćanske svijesti… Ondje međutim gdje je i neposredno prije aggiornamenta situacija bila zdrava, doći će do prekida kršćanske svijesti jer će se zdravo i životno biće zasjeniti aggiornamentom, obezvrijediti njime.« Stavivši to u kulturni kontekst, piše: »Da ne duljim: podloga kršćanske kulture u našoj svijesti prije i u vrijeme II. vatikanskog koncila, u mojoj svijesti i u svijesti kršćanskog dijela mojih prijatelja i znanca trebala je doduše više operativnog prostora nego joj je država bila voljna dati, ali svi su problemi tu počinjali i svršavali. Nikome nije padalo na pamet da bi u samoj Crkvi trebalo što mijenjati.« Upozorivši na stvaranje diskontinuiteta i labavljenje tradicije u ime »aggiornamenta«, smatrao je najvažnijim »iznalaženje načina i metoda da se prekinuti kontinuitet naše kršćanske kulture ponovno efikasno uspostavi«, kako bi bila »kadra spriječiti svako robovanje vrijednostima koje zamagljuju ljepotu glavnih duhovnih vrijednost«, kako piše u članku »Prema redefiniranju kršćanske kulture«.

Posebice se istaknuo kao prevoditelj: s francuskoga je preveo Bernanosov »Dnevnik seoskog župnika«, Racineovu »Fedru«, Proustov »Combray«, s engleskoga »Četiri godine u Titovu paklu« Johna Pintara te »Malone umire« Samuela Becketta, s njemačkoga Goetheove »Patnje mladog Werthera«, Schillerove »Razbojnike«, Kafkinu »Preobrazbu«. Nekoliko tekstova preveo je i sa slovenskoga. Surađivao je bratom Ivanom na izdanju hrestomatije »Svjetska književnost zapadnoga kruga: od srednjega vijeka do današnjih dana« 1973.

Za prepjev Hugoove pjesme »Booz spava« nagrađen je 1978. na natječaju časopisa »Most«, a za esej »Emancipacija i sudbina ženstvenosti u suvremenom svijetu« dobio je nagradu časopisa »Žena« 1984. Godine 1992. objavio je roman »Evinim tragom«, a 1996. »Čiopu«, izgrađenu »po zakonima klasičnog povijesnog romana« (J. Matanović), s temom iz povijesti Dubrovačke Republike u doba prvoga rusko-turskoga rata 1768. – 1774.

Objavljivao je u časopisima »Obnovljeni život«, »Republika«, »Dubrovnik«, u »Hrvatskom neretvanskom zborniku« te u tjedniku »Telegramu«, a novele u »Nedjeljnom Vjesniku«. Poezijom je zastupljen u pjesničkom izboru »Za blagdanskim stolom« 1970.

Bio je sjajan stilist, lucidan mislilac, kroz kulturu predan djelu vjere. Za sebe je napisao: »Između dva rata bio sam uronjen u tadašnju kršćansku kulturu, a danas sam uronjen u njenu suvremenu pojavnu varijantu.« U oba vremena dao je Crkvi i domovini najbolje od svojih talenata. Umro je 19. veljače 1999. u Zagrebu.

IZVORGlas Koncila br. 27/2018.
Prethodni članakNE ISPUNJAVA, NE TJEŠI, NE GRLI Bogatstvo je moć u nemoći
Sljedeći članakINTELIGENTAN, KOMPAKTAN, IZNENAĐUJUĆI TRILER Neočekivana osveta