PISMO MISIONARA IZ ZAMBIJE Preko blata s lavljim tragovima…

Sad kad je prošla Pasha, to jest uskrsni blagdani, i mi se vraćamo našim redovitim poslovima, kao i Petar i njegovo društvo ribarenju na Galilejskom moru. Ipak nam je još u živom sjećanju ono što se događalo počevši od ulaska u Jeruzalem, to jest od Nedjelje palmi ili Maslinske nedjelje pa sve do Uskrsnuća i dalje… A sigurno je tako i vama!

Maslinsku nedjelju – Cvjetnicu – slavili smo u tristo kilometara udaljenom centru Mutwa u zoni Lumbe, zapadna Zambija, među narodom plemena Lozi koji se međusobno pozdravljaju sa ENI SHA, a sela su im uglavnom uz rijeku Zambezi.

Slamnata crkva sagrađena za Uskrs

Onda smo Veliki tjedan slavili u centru Dihehe, u kojem su se okupili vjernici okolnih sela i tu kampirali gotovo cijeli tjedan. Većina je došla pješke iz svojih sela iako su neki, osobito djeca, imali sreću da su se mogli ukrcati na zaprežno vozilo s dva kotača, koje vuku volovi. Na put je kretalo gotovo čitavo selo. Ondje sam trebao postaviti šator za tri dana noćenja, od Velikoga četvrtka do nedjelje Uskrsa. Tu živi narod plemena Sifwe. Oni se međusobno pozdravljaju sa MBUTI MUNABUKI, a sela su im uz rijeku Mashi koja dijeli Zambiju od Angole. Narod je u Diheheu za tu priliku sagradio slamnatu crkvu i postavio ograde u kojima će pod vedrim nebom spavati žene, a muškarci su imali spavati u crkvi. »Father«, svećenik, spavao je u šatoru.

Preko blata s lavljim tragovima

Putovanje iz jednoga kraja u drugi, onih 300 kilometara, dugo je i naporno. Još uvijek ima vode na putu i sretni smo što ovoga puta nismo upali u blato i prenoćili u šumi, u kojoj smo vidjeli svježe tragove slonova, hijena i lavova. Stigli smo sretno, iako uz povremeno strahovanje hoćemo li se izvući iz vode koju prelazimo ili će naš auto ostati zaglibljen usred močvare. Sve nam je to prolazilo kroz glavu i znali smo da dosta riskiramo putovanjem u to doba godine, kad kišna sezona nije sasvim prošla. No kad ljudi idu pješke ili nesigurnom zaprežnom dvokolicom, onda se moramo i mi potruditi, zar ne?

Najdraži trenutci misionara

Misionar je najsretniji kad može krstiti one koji su novoobraćeni i koji su prošli razdoblje priprave na krštenje. Oni znaju da se tada nanovo rađaju, i da im je krsno ime znak novoga života koji sad primaju, iako zadržavaju i rodno ime koje su im dali roditelji. Kad se odrasli krsti, onda sam bira svojega svetca za krsno ime, koje je onda znak da je postao kršćanin. To su nam najdraži trenutci pa je misionar s pravom ponosan na broj novokrštenika. Ovog puta bilo ih je »samo« 25, jer smo prije nekoliko mjeseci krstili djecu.

Učitelji Riječi – Baluti ba Linzwi

Nakon Uskrsa, nisu se svi razišli. Njih dvadesetak ostalo je u centru Sinjembela na tečaju BALUTI BA LINZWI (Učitelji Riječi). To je tečaj za one koje je njihova crkva odabrala da budu voditelji službe riječi i vjeronauka.

Drugi su sa svojim dvokolicama otišli svojim selima, iako ne bez poteškoća jer su im se dvokolice kvarile na putu pa ih je trebalo popravljati, a to zna potrajati i po nekoliko dana. Tako se naš Vazam nastavlja i dalje, a i naš misionarski rad.

Pozdrav čitateljima MAK-a iz zapadne Zambije i Uskrsli bio s vama!

Don Boris Dabo, misionar