PISMO PAPE FRANJE »HODOČASNIČKOMU BOŽJEMU NARODU U NJEMAČKOJ« (3) Ponovno zapaliti prvu ljubav

Foto: Siciliani-Gennari/SIR | Opća audijencija pape Franje
»Sinodski način gledanja ne ukida protivštine i lutanja niti će se po njemu konflikti podrediti zaključcima ‘prihvatljivoga konsenzusa’ koji kompromitiraju vjeru, kao ni rezultatima popisa stanovništva ili anketa glede ove ili one teme. To bi bilo vrlo ograničavajuće.«

Poziv na obnovu evangelizacijskoga duha papa Franjo u pismu »hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj« nastavlja pozivom na »izlazak«. Riječ je o jednoj od najprepoznatljivijih poruka u pontifikatu pape Franje, no u prilikama u kojima djeluje Crkva u Njemačkoj, gdje je mnogo toga ustrojeno, organizirano, »pokriveno« službama, taj poziv zadobiva posebnu težinu. »Stoga u našem fokusu mora biti kako priopćavati tu radost: tako da se otvorimo i iziđemo kako bismo susreli svoju braću i sestre, posebno one koji se nalaze na pragovima naših crkvenih vrata, na ulicama, u zatvorima, u bolnicama, na trgovima i u gradovima. Gospodin se jasno izrazio: ‘Tražite stoga najprije kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati’ (Mt 6, 33). To znači izići i Kristovim Duhom pomazivati sve stvarnosti ove zemlje, na njezinim mnogovrsnim raskrsnicama, a posebno ondje gdje ‘nastaju nove priče i paradigme, kako bi se Isusovom riječju zahvatila najdublja jezgra duše gradova’. To znači pomoći da Kristova patnja stvarno i konkretno dodirne onu mnogovrsnu patnju i one prilike u kojima njegovo lice zbog grijeha i nejednakosti i dalje pati. Neka ta patnja strgne masku sa starih i novih oblika ropstva koji ranjavaju muškarce i žene, posebno danas kad se uvijek iznova susrećemo s govorom mržnje prema strancima, koji promiče kulturu zasnovanu na ravnodušnosti, zatvorenosti, kao i na individualizmu i isključivanju. Nasuprot tomu, neka Kristova patnja u našim zajednicama, posebno među mladima, probudi strast za njegovim kraljevstvom!« poručio je papa Franjo.

U svakoj odluci »osjećaj Crkve«

S obzirom na to da je povod Papinu pismu skori »sinodski put« Crkve u Njemačkoj, posebno su znakovite riječi: »Moramo se dakle pitati što Duh danas govori Crkvi kako bismo spoznali znakove vremena, što nije isto što i puko prilagođavanje duhu vremena. Sva nastojanja oko slušanja, savjetovanja i razlučivanja imaju cilj da Crkva u naviještanju radosti evanđelja, temelja na kojem sva pitanja mogu pronaći svjetlo i odgovor, bude iz dana u dan sve vjernija, raspoloživija, umješnija i transparentnija.«

U 9. točki (od ukupno 13 njih) svojega pisma papa Franjo ulazi, s obzirom na mnoge tendencije i zahtjeve u Crkvi u Njemačkoj koji odudaraju od katoličkoga osjećaja univerzalne Crkve, u možda najosjetljiviji dio svojega pisma. Papa započinje podsjećanjem na Drugi vatikanski koncil kao »važan korak u oblikovanju svijesti koju Crkva ima kako o sebi tako i o svojem poslanju u ovom svijetu«. Proces koji je pokrenuo Drugi vatikanski koncil još nije dovršen, a među područja koja se još moraju razvijati Papa je ubrojio sinodalnost. Tumačeći svrhu sinodalnosti, došao je do još jednoga ključnoga pojma, »sensus Ecclesiae«, osjećaja Crkve, čije poimanje nipošto ne mora biti jednoznačno. Moguće je, primjerice, mišljenje većine jednostavno proglasiti osjećajem Crkve… »Zadaća je toga procesa (sinodskoga), upravo u ovim vremenima snažne fragmentacije i polarizacije, jasno ustanoviti da u svakoj odluci koju donesemo živi osjećaj Crkve te da on hrani i prožima sve razine. Radi se o življenju i osjećanju s Crkvom i u Crkvi, koje će nam u nemalom broju prigoda prouzročiti i patnju u Crkvi i zbog Crkve«, napisao je papa Franjo.

Ljepota prostorne i vremenske različitosti lica Crkve
Osim što tumače bitni vid osjećaja Crkve, sljedeće Papine riječi mogu se čitati i kao poruka, možda i upozorenje, njemačkim katolicima da su dio univerzalne, svjetske Crkve. U svakom slučaju Papa nastavlja: »Univerzalna Crkva živi u partikularnim Crkvama i od njih, kao što partikularne Crkve žive i cvatu u univerzalnoj Crkvi i od nje. Kad bi se odvojile od univerzalne Crkve, oslabile bi, propale i umrle. Iz toga se nameće nužnost da se uvijek živim i djelatnim održi zajedništvo s čitavim tijelom Crkve. (…) To ne znači ne ići, ne napredovati, ništa ne mijenjati ili čak ne raspravljati i ne suprotstavljati se, nego je jednostavno posljedica svijesti da smo u biti dio većega tijela koje pred nas postavlja zahtjeve, koje na nas čeka i koje nas treba; kojemu ujedno mi postavljamo zahtjeve, od njega nešto očekujemo i trebamo ga. Radost je osjećati se dijelom svetoga i strpljivoga vjernoga naroda Božjega.«
Izazove i pitanja ne može se ignorirati niti ih se može skrivati. No jednako se tako ne smije »zaplesti u njih i izgubiti široki pogled«, poručio je Papa. Ustrajanjem na sukobima gubi se »smisao za dubinsko jedinstvo stvarnosti«. »U tom smislu ‘sensus Ecclesiae’ nudi nam širok obzor mogućnosti, pomoću kojih se može pokušati odgovoriti na hitna pitanja«, poručio je Papa. I nastavio: »’Sensus Ecclesiae’ istodobno nas podsjeća na ljepotu raznolikoga lica Crkve. To je lice raznovrsno, ne samo iz prostorne perspektive, po njezinim narodima, rasama i kulturama, nego i po njezinoj vremenskoj stvarnosti koja nam omogućuje uroniti u izvore najživlje i najbremenitije tradicije. Sa svoje je strane ta tradicija pozvana održati vatru života, a ne tek pepeo. Ona svim naraštajima omogućava uz pomoć Duha Svetoga zapaliti prvu ljubav«, napisao je Sveti Otac.

 

Marijanski stil u misionarskom djelovanju

Osjećaj Crkve, nastavio je Papa, »oslobađa od samotnjaštva i ideoloških nagnuća«. Papa se poziva na Drugi vatikanski koncil, koji govoreći o osjećaju vjere kaže da se on odnosi na »sveukupnost vjernika«, koja je nositelj pomazanja Duha te u stvarima vjere ne može pogriješiti. »Stoga pozorno pazite na svaku kušnju koja vodi k tomu da se Božji narod želi svesti na prosvijećenu skupinu, koja ne dopušta da se vidi nenametljiva, razasuta svetost, da se nad njom raduje i za nju zahvaljuje«, upozorava Papa citirajući iz svoje apostolske pobudnice »Gaudete et exultate« retke o roditeljima koji s ljubavlju podižu i odgajaju djecu, o muškarcima i ženama koji iz dana u dan naporno rade da bi u kuću donijeli kruh, o starcima i starim redovnicama »koje se još uvijek smiješe« – ukratko o običnoj, svakodnevnoj »svetosti s vrata pokraj«. »To je svetost koja Crkvu štiti, i uvijek ju je čuvala, od svake ideološke, pseudoznanstvene i manipulativne redukcije«, poručuje Papa. Takva svetost poziva na »razvijanje marijanskoga stila u misionarskom djelovanju Crkve koji je kadar osvjedočeno izraziti pravednost milosrđem, kontemplaciju akcijom i nježnošću«. Pogled na Mariju otkriva »revolucionarnost nježnosti i ljubavi«.

»Taj Duh, koji ne slama napuknutu trsku i ne gasi plamen koji tek tinja, neka hrani i oživljava dobro kojim se odlikuje vaš narod i neka ono po njemu procvate! Želio bih biti na vašoj strani i pratiti vas u svijesti da, ako nas Gospodin smatra dostojnima živjeti ovaj čas, on to ne čini da bismo se zbog izazova posramili ili zakočili.«

Sveti je Otac upozorio njemačke katolike na zavođenje đavla, »majstora podjele« koji »gurajući potragu za nečim što se čini dobrim ili za odgovorom na neku sređenu situaciju u konačnici rastače tijelo svetoga i vjernoga Božjega naroda«. »Zaputimo se zajedno, kao apostolski udovi, i slušajmo jedni druge pod vodstvom Duha Svetoga – premda ne razmišljamo na isti način – u mudrom uvjerenju da ‘Crkva neprestano teži k punini božanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Božje riječi’«, poručio je Sveti Otac citirajući koncilsku konstituciju »Dei Verbum«.

Kristov uzor i ogledalo blaženstava

»Sinodski način gledanja«, zaključio je Sveti Otac oslanjajući se na pobudnicu »Radost evanđelja«, »ne ukida protivštine i lutanja niti će se po njemu konflikti podrediti zaključcima ‘prihvatljiva konsenzusa’ koji kompromitiraju vjeru, kao ni rezultatima popisa stanovništva ili anketa glede ove ili one teme. To bi bilo vrlo ograničavajuće. S evangelizacijom u pozadini i u središtu i s ‘osjećajem Crkve’ kao elementima koji određuju naš crkveni DNK, sinodalnost zahtijeva da se svjesno prihvati način kako ‘biti Crkva’, u kojem je ‘cjelina više od dijela te je također više od pukoga zbroja dijelova’. ‘Ne smijemo, dakle, biti odveć zaposjednuti ograničenim i posebnim pitanjima. Valja uvijek širiti pogled kako bi se prepoznalo veće dobro koje će donijeti dobrobit svima nama. No to treba činiti bez bijega i bez iskorjenjivanja. Potrebno je spustiti korijene u plodno tlo u povijest vlastitoga mjesta, koje je Božji dar. Radi se u malenom, s onim što je blizu, ali sa širom perspektivom.’«

U posljednjem dijelu svojega pisma Sveti Otac, u duhu čitava pisma hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj, u kojem ističe da je Duh Sveti stvarni tvorac istinske crkvene obnove, govori o potrebi »stava budnosti i obraćenja koji omogućuje očuvati život i djelotvornost tih (spomenutih) stvarnosti«. »Budnost i obraćenje darovi su koje nam samo Gospodin može podariti. Nama mora biti dovoljno molitvom i postom zazivati njegovu milost«, poručio je Papa, ističući da je Isus za vrijeme svojega zemaljskoga života prije važnih odluka molio. Sinodalnost u Crkvi ne može se promatrati i živjeti mimo nasljedovanja Kristove ‘kenoze’, njegova samoponiženja. »Nasljedujući primjer Učitelja, koji ‘sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge’, milost obraćenja oslobađa nas stoga od lažnih i sterilnih protagonizama. Oslobađa nas od kušnje da ustrajemo na zaštićenim i lagodnim pozicijama te nas poziva poći na rubove, kako bismo pronašli sami sebe i bolje slušali Gospodina«, poručio je Papa.

»Univerzalna Crkva živi u partikularnim Crkvama i od njih, kao što partikularne Crkve žive i cvatu u univerzalnoj Crkvi i od nje. Kad bi se odvojile od univerzalne Crkve, oslabile bi, propale i umrle. Iz toga se nameće nužnost da se uvijek živim i djelatnim održi zajedništvo s čitavim tijelom Crkve.«

Takvo stajalište pobuđuje »kreativnu i uvijek bogatu snagu nade, koja je rođena iz evanđeoskoga siromaštva; ona oslobađa za evangelizaciju i za svjedočanstvo«. »Na taj način omogućujemo Duhu da osvježi i nahrani naš život, oslobađajući ga od robovanja, tromosti i sporednoga komfora, koji nam priječe da iziđemo te, nadasve, da se klanjamo Bogu. Jer u poklonstvu čovjek ispunjava svoju najuzvišeniju dužnost i ono mu omogućuje da svoj pogled usmjeri na jasnoću koja dolazi, a koja nam pomaže iskusiti novo stvorenje«, napisao je Papa. Molitva, pokora i poklonstvo omogućuju, konačno, otkriti što znači biti kršćanin. »Biti kršćanin znači pripadati Crkvi blaženstava za današnje blažene: za siromahe, one koji gladuju, one koji plaču, koje drugi mrze, za isključene i pogrđene«, napisao je Sveti Otac. Uz poruku: »Blaženstva su ogledalo koje nam jednim pogledom govori jesmo li na pravom putu: to ogledalo ne laže!«

»Ne bježimo od Isusova uskrsnuća!«

Papino pismo hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj, napisano prije početka velikoga procesa rasprava o budućnosti te o rješenjima koje zahtijeva sadašnja kriza, završava riječima koje aludiraju na početak Otkrivenja, a završavaju citatom iz pobudnice »Radost evanđelja«. »Draga braćo i sestre, znadem za vašu postojanost i poznato mi je što ste podnijeli i pretrpjeli za ime Gospodnje; znadem i za vašu želju i vašu potrebu da snagom Duha ponovno oživite prvu ljubav u Crkvi. Taj Duh, koji ne slama napuknutu trsku i ne gasi plamen koji tek tinja, neka hrani i oživljava dobro kojim se odlikuje vaš narod i neka ono po njemu procvate! Želio bih biti na vašoj strani i pratiti vas u svijesti da, ako nas Gospodin smatra dostojnima živjeti ovaj čas, on to ne čini da bismo se zbog izazova posramili ili zakočili. On, štoviše, želi da njegova riječ još jednom izazove i zapali naše srce, kao što je to učinio s vašim otcima, kako bi vaši sinovi i kćeri imali viđenja, a vaši starci primili proročke sne. Njegova nam ljubav ‘omogućuje podignuti glavu i ponovno započeti’. Ne bježimo od Isusova uskrsnuća, ne dopustimo da budemo poraženi, što god da se dogodilo. Ništa ne smije biti snažnije od njegova života, koji nas pokreće!« završna je riječ pape Franje.

ZAVRŠETAK