Proglašenje talijanskoga mladića Karla Acutisa blaženim u subotu 10. listopada u Asizu izazvalo je velik interes u svjetskoj, ali i hrvatskoj javnosti jer riječ je, kako se isticalo, o »prvom blaženiku milenijske generacije«. To su simbolično pokazivale i fotografije njegova rekonstruiranoga smrtnoga tijela odjevenoga u mladenačke tenisice i trenirku, kao i to što se iz biografije novoga blaženika isticalo da se umješno koristio suvremenim tehnologijama. Mnogi ga već sada zazivaju kao zaštitnika korisnika interneta i društvenih mreža, to jest svih mladih koji su uronjeni u »digitalnu kulturu«. Poštujući načelo da svaka beatifikacija i kanonizacija dolaze u pravi trenutak za Crkvu (i društvo) te da život svakoga ugodnika Božjega treba aktualizirati, moguće je iz života novoga blaženika izvući i poticaje za život sadašnjega naraštaja u Hrvatskoj, a pogotovo mladih. No ta beatifikacija otvara i prostor za promišljanje o izazovima digitalne kulture na razini čitavoga hrvatskoga društva, a pogotovo školstva.
U fokusu mnogih napisa o 15-godišnjem životu novoga blaženika (1991. – 2006.) bila je njegova povezanost s računalima. No daleko manje govorilo se o tome kako se on koristio suvremenim tehnologijama. Naime, njegovi životopisci ističu da iako je npr. volio videoigrice, ograničio je tu svoju strast na najviše jedan sat tjedno. Već je to svojevrstan herojski pothvat uzme li se u obzir da prema istraživanjima američkoga Centra za medije i zdravlje djece iz 2019. većina djece i mladih do 18 godina samo na videoigrice utroši najmanje dva sata – dnevno. Bl. Karlu takvo je ograničenje bilo velika žrtva, no sam si ju je zadao znajući valjda s kojom lakoćom virtualni svijet može odvući čovjeka od stvarnosti. Takva mladićeva odluka bila je veoma zrela, a dojam je da daleko manje zrelosti u tom smislu pokazuju stariji, pogotovo oni koji su u društvu odgovorni za školovanje i odrastanje današnjih mladih naraštaja.
Primjer za navedeno je i projekt »e-Škole: Uspostava sustava razvoja digitalno zrelih škola« koji provodi Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET, kojoj je nadležno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, to jest Vlada Republike Hrvatske. Ususret početku nove školske godine objavljeno je da je taj projekt iz dvaju europskih fondova dobio oko 1,3 milijarde kuna. Tijekom potpisivanja ugovora o dodjeli tih nepovratnih sredstava mnogo se govorilo o digitalizaciji škola gotovo kao o jamstvu spasa školstva u doba pandemije koronavirusa i kao odgovoru na mnoge izazove školovanja u budućnosti. Mnogo se govorilo i o razvoju digitalne kompetentnosti kao »digitalne zrelosti«, no apsolutno ni jedna riječ nije spomenuta da bi se ulagalo u poticanje zrelosti učenika koja je potrebna za odgovornu uporabu digitalnih tehnologija. Nije, nadalje, istaknuto da je na tu vrstu zrelosti utrošena i jedna lipa, a kamoli da je spomenuto kakve bi dugoročne posljedice digitalizacija školstva mogla imati na psihološko, tjelesno, pa i duhovno zdravlje budućih naraštaja.
Poznato je da se mladi, za razliku od starijih, veoma brzo prilagođavaju novim tehnologijama, no istodobno vrlo sporo usvajaju vrijednosti. S digitalizacijom školstva opasnost je da mladima, koji će brzo ovladati tehnološkim izazovima, učitelji i nastavnici, kojima će za digitalnu kompetentnost trebati mnogo više vremena, ne će imati dovoljno snage za kvalitetno prenošenje vrijednosti. Nitko pametan ne dovodi u pitanje nužnost posuvremenjenja školstva, uključujući i uporabu digitalnih tehnologija, no ako se iz školskoga sustava isisaju energija i vrijeme za prenošenje vrijednosti ili za afirmaciju vrlina potrebnih za odgoj zrelih mladih ljudi, sva ulaganja u tehnologiju mogu postati kontraproduktivna. Ako neki smatraju da je za rješenje toga izazova dovoljno poticati »medijsku pismenost« među mladima, u krivu su ako se iz takve vrste pismenosti izostavlja i pismenost za vrline.
Tijekom pandemije koronavirusa vrlo se malo problematiziralo koliko su znanja učenici zapravo uspjeli samostalno usvojiti preko »nastave na daljinu«, a kamoli na kojoj je razini bila etičnost tijekom ispitivanja i samostalnoga ispunjavanja zadaća (o tome bi svaka školska zbornica i učenička soba imala što reći). Naime, kao što je svakoj reklami cilj o proizvodu govoriti isključivo pozitivno te na to pozitivno do te mjere svratiti pozornost da se o mogućim negativnostima (nuspojavama) uopće i ne nastoji pomisliti, tako se i u govoru o stotinama milijuna »nepovratnih sredstava« za digitalizaciju školstva gotovo i ne postavljaju pitanja o (financijskoj) transparentnosti čitavoga projekta, a kamoli o dugoročnim vrijednosnim posljedicama na odgoj i obrazovanje djece i mladih.
Kada bi se i o bl. Karlu govorilo isključivo kao o »računalnom lumenu«, bila bi to manipulacija jer ipak je riječ o mladiću koji je kršćanskim vrlinama natapao svoje vrijeme, vjerojatno najmanje pred računalom, a dominantno pred svetohraništem, pred otajstvom euharistije, u koje su se, slijedeći njegov primjer, zaljubili i njegovi roditelji i njegovi školski prijatelji, a sada je postao uzor svim sadašnjim i budućim naraštajima vjernika. Bl. Karlo kao da je bio svjestan da i najsofisticiranije tehnologije kad-tad završe na smetlištu. Vrline su, pak, besmrtne.
