U Prvoj Petrovoj poslanici apostol kaže o Isusu: »Tko u nj vjeruje, ne, ne će se postidjeti.« Njegove riječi mogu podsjećati na nekakvu poželjnu reklamu, ali onomu koji vjeruje postaju riječi koje se na čudesan način obistinjuju u životnim stvarnostima.
Isus je pred kraj ovozemaljskoga života bio odbačen. Odbačenost se očitovala kada su ga zanijekali, pobjegli, napustili, bičevali, ostavili neka sam nosi smrtni križ. Takav rastanak od Učitelja mogao je u životu apostola samo pojačati zaborav. To su oni sitni trenutci kada čovjek postiđen nekako prešutno priznaje da je pogriješio pa se svih situacija vezanih uz pogrješku više i ne želi sjećati. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Lako se zaboravi nekakva osobna pogrješka u kupnji raznih uređaja: trenutci kada čovjeka nasamari prodavač pa se osili i ulaže u stvari koje se brzo kvare, ili kada kupuje auto čije održavanje ne može plaćati. Na prvi pad, kada se prvi put požali što se nešto pogrješno učinilo, slijedi zaborav. Pogrješku ubrzo svaljuje na nekoga drugoga jer prisjećanje na pogrješku uzrokovalo bi stid. A želi li se odrastao čovjek ičega stidjeti?
Sveti Petar ne želi da čovjek Isusa smatra nekakvom osobnom pogrješnom odlukom. Naprotiv: »Ne ćeš se postidjeti ako vjeruješ u Isusa!« Želi reći: »Isus nije pogrješka, vjera u njega ne će donijeti kajanje!« Onomu tko ne razumije što je Isus učinio za čovjeka Petrove bi riječi mogle biti poput ekonomsko-propagandnoga programa, kako su se nekad iskrenije nazivale reklame. Nisu one samo obična propaganda, nego ekonomska propaganda koja ne će udariti po džepu, nego će ga naizgled obogatiti. Kod sv. Petra nema reklama. Nema ni prikrivene ekonomske računice. Nikakvih pustih obećanja koja bi donijela blagostanje. Njegove riječi poruka su onomu koji se nećka neka zauzme stajalište. Nije li zauzimanje stajališta ono što je najteže? Tada se svjesno prihvaćaju sve posljedice, i ono što je dobro, ali i trenutci kada se od muke najradije želi pobjeći. »Tko u nj vjeruje«, nije nekakva prolaznost da bi pojedinac mogao uskliknuti: »Vjerujem sada, a sutra tko će znati.« Nipošto, ovdje se traži svakodnevno stajalište. Tko vjeruje, svakodnevno se žrtvuje za Boga, svakoga je dana iskušavan naizgled istim problemima i svjesno se opredjeljuje za Isusovu poruku. Jedino se tako ne će postidjeti.
Ivan Zlatousti u djelu »Protiv Židova« na opširan način opisuje zašto se vjernik ne treba stidjeti Isusova čina spasenja: »Recite mi sljedeće: ako su trojicu ljudi raspeli na istom mjestu, u isto vrijeme, i od strane istih sudaca, zašto su dvojica lopova ostavljena u tišini, a samo Isusa poštuju? Ako je toliko ljudi osvajalo vlast i zadobilo pristalice, kako onda samo Kristu odaju božansku počast u cijelom svijetu? Uspoređivanje čini činjenice posebno jasnim. Koji bi varalica dobio toliko hramova u svoju čast po cijelom svijetu, kojega bi varalicu poštivali u cijelom svijetu, pred kojim se to varalicom klanja svaki čovjek, i to ako je izložen tisućama zaprjeka? Ni pred jednim. Jasno je dakle da Krist nije bio varalica. On nas je spasio, blagoslivlja nas, brine se o nama, štiti naše živote.«
Kršćanin će prihvatiti stvarnost Petrove poruke. »Ne ćeš se postidjeti«, može odzvanjati u glavama svakomu tko vjeruje. Teški trenutci prihvaćanja težine nošenja križa urodit će na kraju plodom: tko vjeruje, ne će ostati postiđen. Nije li da se to već u ovom životu najčešće očituje u odgoju djece? Ne će se vjernik postidjeti ako je marljivo ulagao u svoju djecu, bio s njima kada je bilo najteže, nije ih zanemario ni kada su pokazivala prve znakove otpora, a strpljiv je bio dok su ga uvijek nanovo ispitkivali. No kada ih ugleda odrasle, ne će se postidjeti ako je dao sve od sebe.
Tako je i kod vjere. Može li pogledati Kristu u oči čovjek koji je vjerovao samo kada mu je bilo potrebno, koji mu se na ozdravljenje nije sjetio zahvaliti, koji je tražio izlike jer se u vremenu blagostanja odvojio od Boga, koji je na hodočašće pošao samo kada mu je nešto trebalo, koji je postio da bi smršavio? Bog nije prigodna reklama koja se posluša ako se želi biti moderan. Tko vjeruje, ne će se postidjeti. A onaj tko vjeruje, odlučio je zauzeti stav do Krista i kada je to bilo poželjno i kada ga se moglo prešutjeti.
Gospodine, ne dopusti da nam poruke Tvojih apostola budu reklame koje ćemo prihvaćati dok su moderne, nego u nama učvrsti odluku da Ti ostanemo vjerni u svako doba, u vijeke vjekova. Amen.
