PJESME KAO SPOMEN TRAJNIJI OD MIJEDI 4./5. studenoga 1947. – umro seljak pjesnik »patnje i ponosa« Nikola Kordić

Istaknuti seljak i pjesnik Nikola Kordić rođen je 16. ožujka 1897. u Grljevićima kod Ljubuškoga. Školovao se u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. U Prvom svjetskom ratu zarobljen je na talijanskom bojištu. Budući da su mu oba brata poginula u ratu, on se kao jedina »muška glava« morao vratiti »na zemlju«. Oženio se i zasnovao brojnu obitelj. Unatoč napornu težačkomu poslu, nalazio je vremena za čitanje i pisanje. Bio je član HKD-a sv. Jeronima, družio se s franjevcima, pa je uspijevao ono u čemu mnogi seljaci nisu: proširivati kulturne obzore i sudjelovati u književnom životu. Ustrajno je pisao, objavljivao pod imenom ili pseudonimima u dvadesetak novina, listova i kalendara. Pjesnički se izražavao u raznim oblicima i stihovima. U epskom je desetercu objavio rukoveti pjesama, npr. »Prvi kralj« i »Sudbina zulumćara«, s temom osmanlijske okupacije. Objavio je i cikluse »Hrvatski mučenici Pavao Radić i Đuro Basariček«, »Čuvari baštine«, posvećen franjevcima, »Ramski mučenici« i dr.

Prva njegova zbirka »Ujaci« izišla je 1927., o sedamstotoj obljetnici smrti sv. Franje, a objavio je i zbirku »Otac sirotinje« i knjigu »Sa suzam ti pišem život, borče, fra Didače sirotinje oče!«, posvećene fra Didaku Buntiću, pjesme »Kroz devedeset godina« u povodu obljetnice osnutka Hercegovačke franjevačke provincije te zbirku »Zemlja patnje i ponosa«.

Znatan broj pjesama nadahnut je vjerom u Boga, pobožnošću prema Kristu ili Bogorodici, a pisao je domoljubne, zavičajne, pejzažne, socijalne, obiteljske, misaone i ugođajne pjesme.

Nakon rata, katolički i hrvatski istaknut, nije više mogao objavljivati. Bio je kraće vrijeme u zatvoru. Stradao je nakon prepirke s nekim čovjekom u Vitini, koji ga je potom slijedio i napao pa je od posljedica ranjavanja umro 4. ili 5. studenoga 1947. (podatak ovisi o izvoru). Njegove su mu lijepe pjesme, u kojima se zrcale patnje, radosti i nade, živa vjera i neugasivi nacionalni i zavičajni ponos hercegovačkih seljaka, spomen trajniji od mjedi. (L)